Zenička Čimburijada i prvi spomen Zenice – Kratka istorija

Nije nas Mirsad Đulbić nimalo iznenadio objavom članaka o zeničkoj Čimburijadi i prvom pomenu Zenice. Rijetko propušta ispratiti za Zenicu važne datume. Kao direktnom sudioniku događaja značajnih za ovaj grad i u njih mnogostruko involviranom, društveno i privatno, nemamo mnogo razloga da sumnjamo u autentičnost podataka koje dijeli sa svojom facebook publikom.

Evo njegova doprinosa Danu Zenice i Čimburijadi, koji donosimo, naravno, povodom 582. rođendana Zenice i prvog dana proljeća u našem gradu.

Zenica – 582 godine od prvog pomena imena

Današnje ime Zenica u obliku Senize, javlja se 20.3.1436. godine u jednoj vijesti sačuvanoj u dubrovačkom arhivu, a vezana je za provalu turskog vojvode Baraka u područje oko Podvisokog i Zenice. Na slici u prilogu je taj akt, odnosno pismo.

Dubrovčani u pismu pojašnjavaju svom poslaniku da potraži turskog vojvodu Baraka na području od Zenice do Visokog.

Barak Ishaković, koji je uz Dubrovčane zaslužan, ako osvajač može biti zaslužan, za prvo pismeno spominjanje Zenice je bio turski vojvoda Zapadnih strana, sin skopskog sandžak-bega Ishak bega, brat Isa-bega Ishakovića, utemeljitelja Sarajeva.

Zenica se kasnije češće susreće kao ime, također, u dokumentima dubrovačkog arhiva iz 1447. i 1448. godine.

Ranije sam objavio kratak istorijski pregled u par nastavaka, a koji se tiče osnovnih podataka o Zenici.

Zenička Čimburijada – Kratka istorija

Proljeće ove godine dolazi 20. marta u 17 sati i 15,5 minuta. Dakle, jutros je trebalo na čimburanje uz obalu nekog vodotoka (članak je objavljen prije ovog termina op.a.)

Namjera ovoga teksta je da se zabilježi ono šta se još pamti i zna o zeničkoj Čimburijadi.

Prve pisane objavljene vijesti o Čimburu, kako se ustvari nazivala ta manifestacija, bile su iz pera pok. Vlastimira Jovića. On je prikupljao građu za pisanje svojih „Reporterskih skica iz Zenice“. Po ideji da piše o krojačkim vještinama, ostvario sam mu kontakt sa rahmetli Sulejmanom Čurukovićem. Kroz priče, kojih je Sulejman imao mnogo, došlo se do toga da se kroz dva dana okuplja društvo na čimbur i pozvan je i Vlasta. Vlasta došao, sa njim fotograf iz lista „Naša riječ“ i tako je po prvi puta, koliko ja znam, 1967. goidine, medijski objavljena vijest o održanom druženju uz čimbur.

Objavama u medijima, kojih je bilo mnogo, Vlasta Jović je običaj „čimbur“ preimenovao u „čimburijada“, nekako krajem sedamdesetih godina. Vjerovatno radi tada popularnih raznih „ijada“ (komunalijada, tehnologijada,…).

Običaj spravljanja čimbura je postojao generacijama u mnogim zeničkim porodicama. Čimbur se redovno spremao prvoga dana proljeća. Mjesto pripreme čimbura nije bilo stalno. Svake godine se dogovaralo. Između dva rata je najčešće bilo za muške članove porodica u Čurukovića bašći.

Nakon I S.R., domaćin Čimbura je bio Salko Čuruković, a nekako od 1935. godine ga naslijedio sin Derviš. Čimbur se dešavao također na ušću Babine rijeke, pa pred kafanom „Pod kestenom“ i ako je vodostaj bio nizak, tada i na Jagnjišću, te uz tok Babine rijeke do ulaza u kamenolom, ali i uz Kočevu. Čimbur se nije pravio nikada pod topolama na Kamberovića polju a iz razloga, što se polje intenzivno obrađivalo i imalo je svoga poljara, koji je čuvao usjeve od insana i hajvana. Posljednji poljar je bio do 1959. godine.

Zanimljivo je kazati, da se nije sjedilo, jer je običaj nalagao da se na prostirci sjedi tek od Đurđevdana (6. maj), kada zemlja bude zagrijana. Uglavnom se stajalo ili šetalo. Za sjedenje, ako kome ipak zatreba, donosile su se rasklopive baštenske drvene stolice ili klupice. Kafanu „Pod kestenom“ je držao Salih Čuruković, Derviša Čurukovića brat.

Majke su svojim ukućanima spravljale prvi proljetni čimbur, također sa žarom. Na prvi dan proljeća su se spravljala i neka jela sa mladom žarom. Sve su to bili običaji pozdrava proljeću. Obzirom da je češće loše vrijeme, to se prvi proljetni čimbur najčešće spravljao po kućama, naravno sa komšijama. Ta druženja su bila malo ljepša i sadržajnija od druženja na otvorenom.

Još jedna kratka priča. Mehmed Meho Čuruković, sin Salke (vlasnik Čurukovića bašće) je svoj posljednji čimbur pojeo u proljeće 1941. godine i potom otišao u partizane sa 17. godina. Poginuo je kao puškomitraljezac 2. čete, 1. bataljona, 6. Istočnobosanske brigade NOVJ. Poginuo je 12. juna 1943. godine na Zelengori, braneći koridor kojim su izvlačeni ranjenici sa Tjentišta. Planinari P.D. „Željezara Zenica“ su 1973. godine, na 40. godišnjicu proboja Pete neprijateljske ofanzive i pogibije Mehmeda Čurukovića, prošli tragom proleterskih brigada od Mratinja preko Maglića, Volujaka, prašume Perućica, Tjentišta, i Zelengore (Ljubin grob) do Miljevine. Na Zelengori, kod Lučkih koliba, mjestu pogibije hrabroga mitraljesca Mehmeda Čurukovića, ostavili smo prokronsku spomen ploču i planinsko cvijeće.

U prilogu imate presliku prvog objavljenog teksta o Čimburu iz 1967. godine (knjiga “Zenicom malo cik – malo cak”) i fotografiju snimljenu 1936. godine u Čurukovića bašći. Označeni su na slici tadašnji zenički poduzetnici.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite Vaš komentar!
Molimo da ovdje unesete Vaše ime