Pjesma “Narode moj”, autora Saida Štete

FOTO: Web

Zapališ svoju ćumuranu

ukrao drva malo

ispod grumena zemlje lova pucketa

Progutaš suzu slanu

dobro je budalo

opet su lovci pucali u prazno, kažu maketa

 

Ne brineš za stoku

krave ivičnjak pasu

eno ih pored ceste, saobraćajni znaci

Domovina je u oku

kada se ne čuje u glasu

galame prazne klupe k’o da su đaci

 

Narode moj

kutija glasove niže

svijest je građanska na selu

Ćelavom kosa se diže

mudrost je tanka na djelu

 

Ona k’o dijareja kreće

prijete joj branom a’l džaba

Kome je u glavi smeće

njemu je hala kasaba

 

Narode moj

Nedjelji pjevaju opet

po istoj glavi čvoka

horoz će na tarabu se popet

kada mu izmakne koka

 

Narode moj

nije uzljevača pita

već ženska ljenost vele

uvehlog cvijeća kita

ruke moljenog dijele

 

Narode moj

čitaj kako je zapisano

ne piši zalud kukom po ledu

lice je pohlepom ćumurisano

jednima kupus dok drugi meso jedu

 

Narode moj

pamet od kadije slobodno baci

ako si na putu do kadije budala

nisu na selu više seljaci

već oni što im je kozija staza magistrala

 

Narode moj

znaj sjeme mržnje ne treba sijati

ono u bolesnim srcima klija

kada se pakost prestane smijati

nasmijat će se cijela galaksija

 

Narode moj

pogledaj u dlanove svoje

tuđi su uspjesi tamo na ekranu

na dlanovima čitaj šta je tvoje

ne budi majmun za jednu bananu

 

Narode moj

sa rokom trajanja dvije godine samo

sve između je redovna fermentacija

kao kiseli kupus što ga u vjetru osjećamo

ti si gumena lutka za nebrojeno manipulacija

 

Narode moj

k’o prazne cigarete iz Kine

ti čekaš svoga punjača

Car je go, ali nikako da se skine

ostaje terapija kukanja i plača

 

Autor: Said Šteta, književnik i novinar