piše: Mediha Selimović
Zenica, Pišće, majski dan, dvijehiljadeipetnaeste godine. Čas je dvadesetiprvi.
Idem kući.
Prolazim pored zgrade ispred koje zalaja pašče. Veliko, crno, čupavo pašče koje se zatrčalo prema meni. Stadoh kao ukopana.
Poznat mi osjećaj. Ovo mi se dešava već treći put ove godine.
Crno pašče se zaskočilo na mene pokazujući mi jezik i zube. Čučnuh i prošaputah:
– Nemoj me. Plašim se.
Ono zastade, prestade lajati, ali me zato gleda pravo u oči. Pažljivo ispružih svoju ruku i spustih je na njegovu čupavu dlaku. Pas pomirljivo uvuče jezik, zatvori vilicu i leže nasred ceste. Izvali se komotno, bočno… baš kao ja što se izvaljujem u svom krevetu. Malo sam ga milovala i onda ustadoh i krenuh.
Pašče poskoči i opet bijesno zalaja zaskakujući se uz moju nogu. Opet čučnuh i rekoh:
– Pusti me. Plašim se baš kao i ti – i nastavih ga milovati po čupavoj, crnoj dlaci. Kako spustim ruku na njega tako se crno, rundavo pseto komoda po cesti.
Nikada nisam imala svog psa.
Jednog psa sam jako voljela, ali nije bio moj.
Ne razumijem se u pse.
Dva puta su me ujeli. Dva puta sam primala anti-tetanus. Imam dva ožiljka. Drugi ih ne vide golim okom, ali ih ja živo osjećam i znam da su tu.
Unatoč ožiljcima i zagušenom bolu ne mogu reći da ne volim sve pse zbog dva bijesna paščeta koja su me jako ujela u životu. Ja ih se samo plašim. Posebno kad sam sama i kad se zalete na mene samo zato što su me po nekoj psećoj logici odabrali.
Čučim tako. Pseto leži. Mirno je. Nigdje žive duše. Niko ne prolazi.
Čini se da u cijelom tom kvartu živimo i dišemo samo ovo crno čupavo pašče i ja.
Shvatam da je njegovo ležanje i izvaljivanje na cestu bio samo poziv na dodir, toplinu i maženje. Pas je zalegao da ga milujem čim je osjetio moju ruku na svom zapuštenom i olinjalom tijelu.
Gladim ga. Gledam te tužne pseće oči i govorim mu:
– Ti, gladno i napušteno pseto jedno! Ljubavi si željan. Zato i jesi ljut. Laješ na sve što se kreće oko tebe. Ujedao bi jer ti treba malo pažnje. Kad bi samo znao koliko se ne razlikuješ od nas ljudi. Mi smo isti takvi. Ali ne želimo to nikome priznati. I mi lajemo i ujedamo kad smo nesretni, napušteni, gladni i žedni. Željni smo pažnje i ljubavi jer takođe živimo u čoporima, zaboravljeni i odbačeni. Evo, baš ovako kao i ti. Reci mi, šta sad da radim? Ne mogu te milovati cijelu noć. Moram ići, a kad krenem krenućeš i ti za mnom. Ujest’ ćeš me zato što te ostavljam, a ja ću onda brojati i treći pseći ožiljak.
Ipak ću te ostaviti. Sutra, kad me budu pitali šta mi je, reći ću da me ujeo bijesan pas. Primiću anti-tetanus, stavljat ću meleme od nekih trava na ranu, kontrolisati krv i čekati da prođe… da zacijeli. Mirno ću slušati kako mi govore da vas sve treba pobiti i da sam sama kriva što se vezujem za pse. Oni dubiozniji i filozofski napucaniji objašnjavat će mi da pašče uvijek osjeti koga treba i koga može ujesti, te da mi se to sve dogodilo samo zato što sam dopustila da jedno pseto osjeti moj nemir, strah i slabost.
Najveći dio njih će, pak, interesovati otkud ja sama na Pišću u 21 h? Gdje sam bila? S kim i kod koga?
Ustanem i krenem. Scenario isti. Pseto skače i bijesno laje. Baš kao da će me poderati. Iz sporedne uličice doletješe još tri lutajuća psa kao tri lutajuća trubadura. Jedan mi je zakačio haljinu. Čučim opet jer mi noge otkazuju od straha.
Crno čupavo pseto se u tom trenutku odmaknulo, zatrčalo i iz sve snage zalajalo na svoje kamarade tjerajući ih od nas. Činilo se kao da imaju posla sa šefom svoje bande od kojih im zavisi pozicija pored obližnjeg kontejnera. Povlače se bez pogovora. Ostajemo opet sami. Gledamo se. Čupavo, crno pseto zaliježe na cestu i sasvim jasno mi šapom koju zabacuje preko svog psećeg ramena pokazuje šta da radim.
– Nevjerovatno! – pomislih – Zagledao me i odabrao oberboss pseće zajednice sa Pišća koji ne želi da dijeli svoj plijen. Dopadam mu se. Naređuje mi. Zavodi. Odmjerava snage. Koristi trenutak. Porobio me. Tačno zna šta mu mogu ponuditi i to uzima. Proračunat je. Ljut. Razočaran. Napušten. Odbačen. Obilježen. Nevoljen.
– Spasio si me sada! Ustvari, samo si učinio da to izgleda kao spasenje. Uvukao si me u opasnost iz koje me onda vadiš kako bih pomislila da si ti dobar pas. Možda i jesi, ali zakoni ulice su ostavili svoj trag. Ispod tvoje zapuštene i olinjale crne dlake sigurno diše jedno pravo, vjerno pseto. Posvećeno. Prijeteljsko. Predano. Postojano. Cijelo pseto koje nije imao ko odnjegovati. Bio si u pogrešnim rukama. Krivo si birao, krivo su te birali. Uprkos toj spoznaji ne mogu te povesti sa sobom. Nemam gdje. Ponekada ne znam ni šta ću sa sobom.
Možda ne izgleda tako, ali ja, ustvari, nemam šta da ti dadnem. Ono što nosim u svom ruksaku tebi ne treba. Ono što tebi treba nemam ja u svom ruksaku. Ukrali su mu psi koji su me prije tebe ujeli.
Znaš, ti si pošteniji od mene. Laješ i ujedaš javno. Glasno. Mi, ljudi, činimo to mnogo podlije. Za rane koje mi ostavljamo jedni drugima po tijelu i u tijelu još se nije stvorio anti-tetanus. Protiv ljudskih ujeda, pogrešaka i istrošenosti u našem svijetu daju kemoterapije, zračenja, stentove, bajpase i još mnogo drugih pomagala. Povlačimo neke štake po sebi, sohe i podupirače, hramljemo… ali to niko ne želi da vidi. Ja sada vidim šta tebi fali. Ti nemaš pojma šta meni fali. To je osnovna razlika između psećeg i ljudskog svijeta. I, iako to sve znam, moram ići. Ljudima. Onim ljudima koji ostavljaju rane za koje ne postoji adekvatna terapija.
Pseto me nije puštalo. Već sam se pomirila sa činjenicom da ću milujući čupavog i napuštenog psa možda i osvanuti ovdje na Pišću – mjernoj jedinici zeničkog (malo)građanina koji će svako malo šestarom ocrtavati epicentar svog rođenja da ne bi slučajno iskočio dalje od Plehare i Carine, na kojoj bi da može najradije postavio rampu za seljake, došljake, pse i svu ostalu gamad koja se sliježe na ove “ur-urbane postore” unatoč goloj činjenici da su i bez njih oduvijek bili idealan rasadnik raznih ruraliteta i tvorevina čudnovatog ponašanja potpuno ograničenih vidika kojima su najveći dušmani bile samo granice koje su postavljene u njihovim vlastitim (malo)građanskim glavama.
Ispred obližnje zgrade zaustavio se automobil, a na vratima se pojavila žena po koju je neko došao. Svi su me gledali; gospođa ispred vrata i nekoliko ženskih glava iz automobila.
Pretpostavila sam da sada misle kako u ta doba dana, gladeći linjavog psa na cesti, može čučati samo „jedna od onih opičenih aktivistica Šape koje su izgubile kompas, pa im preče pseto od čovjeka”.
– Gospođo, možete li mi pomoći? – rekoh tako čučeći – Ovaj pas i ona tri tamo pored kontejnera su me okružili u prolazu. Jako su ljuti. Ne snalazim se i ne smijem se odmaknuti.
– Neće vam ništa jer se igrate s njim – reče mi gospođa.
– Znam. Kad krenem naljuti se. Mislim da će me ujesti. Ne mogu ovdje ostati do sutra.
– Ne znam šta da radim. Auto je puno, pet nas je unutra, povezli bi vas, ali nemamo vas gdje staviti.
Uđe, zatvori vrata automobila i odoše. Ostadoh milovati psa. Automobil se, odjednom, pođe vraćati u rikverc i stade pored nas. Ista gospođa otvori zadnja vrata i reče:
– Ne… ne možete tako ostati! Uđite makar nekome od nas u krilo. Gdje ste pošli?
– Kući! – promucah – Tu! – i pokazah prstom prema svojoj zgradi – kritično mi je samo ovih 30-tak metara do Titove ulice.
Naglo ustadoh i uskočih u automobil tako da gospođi koja me pozvala skoro i sjedoh u krilo. Napravih gužvu na zadnjem sjedištu i munjevitom brzinom zatvorih vrata. Čupavo pseto se pridiglo i bijesno zalajalo na automobil. Zaskočilo se kao da će pregristi sve gume, zguliti svu farbu, razbiti sve farove.
A ja… ja sam samo sagnula glavu.
Odmah kod Zeničanke, na ulazu u Kočevsku džamiju, vozačica je zaustavila automobil i rekla:
– Dalje ne smijem. Zabrana je.
– Hvala vam mnogo! I ovo je previše. Izvinite.
– Nema na čemu! – reče i dodade:
– Dobro operite ruke kad dođete kući!
Titova ulica je bila puna lijepih, dotjeranih i mladih ljudi. Neki su se vodili za ruke, neki pod ruku, neki su hodali u grupama, neki sami. Nisu lajali, nisu zaskakivali prolaznike, nisu se izvaljivali po cesti. Tu je sve bilo baš ljudski, sve po pe-esu.
Pognute glave prođoh i tih preostalih 50-tak metara do svoje zgrade. Najmanje što sam u tom trenutku željela bilo je da me pozdravi i zakoči neko ljudsko biće.
Nisam se lijepo osjećala ni zbog činjenice da sam ja ljudsko biće. Pitala sam se šta to mene, ustvari, razlikuje od onog crnog, čupavog psa.
Pitala sam se… iako sam znala odgovor.
Razlikuje me licemjerje i neiskrenost.
Kad bih ja onako pseće iskreno pokazala nekome da sam bijesna, gladna, nepravedno zapuštena i željna ljubavi i pažnje?!
Znala sam da je najlakše postupiti baš ovako kako mi je gospođa savjetovala; dobro oprati ruke.
Oprala sam.
Imam čiste ruke. Što opet nimalo ne umanjuje osjećaj izdaje u meni i na meni. Ono što mene boli voda nije saprala.
Zna to i ona gospođa, sigurno. Samo čini kao da ne zna i kao da nikada nije izdala i pogriješila zato što redovno pere svoje ruke.
Ipak, lekcija života je uvijek pseće iskrena.
