Mislili smo da će trajati samo dvije sedmice, ali eto potrajalo je dvije godine i potrajat će još dugo, ali jednog dana ipak će da postoji. Sve je nekako usko povezano, kako sramota tako ponos pa i stid.
Objasnit ću vam kako. Bazen je pod komandom Željezare, Željezara ide pod stečaj, masa radnika protestuje i bori se za svoja prava, mnogi od njih nemaju niti plate niti obroka duži niz mjeseci, gladuju.
Rezultatom ove situacije plivački klub koji je postojao 20 godina je ugašen, bazen u kojem se plivalo je već dvije godine zatvoren. Ova slika pokazuje mene sa medaljama koje sam osvojio u proteklih godinu dana međutim predstavlja sve nas koji smo u proteklih 20 godina bili članovi tog jednog malog sportskog društva koje se daleko čulo.
Pored plivanja ovdje smo se odgajali, jer bol u treningu je nešto na šta se iskreno može biti ponosan, na zaslužen rezultat ili medalju također, a najviše na svoje drugačije viđenje stvarnosti, jer nakon svih tih bolova više nismo djeca koja vjeruju u bajke. Tome nas je ovo naučilo.
Dvije godine naše građanstvo je uskraćeno za jednu ovako bitnu lekciju. Mogu ponosno reći da sam kao pojedinac ali i kao dio kolektiva pokušao sve da bazen ponovo proradi stavljajući već dvije godine i porodicu i sebe na moralni i finansijski rizik jer ko god da je ovdje proveo jedan dio života ovo mu je postala druga kuća. Sve je ovo žalosno, užasno i sramotno ali ovo je djelo ljudske pohlepe.
Ja lično nemam srca da tražim da se bazen otvori dok nekadašnji uposlenici ovog objekta i radnici Željezare nemaju šta da jedu.
Trinaest godina sam proveo ovdje tako da bez obzira na sve u svoje ime i u ime našeg već ugašenog kluba želim da zahvalim svima koji su od 1997. godine učestvovali u izgradnji plivačkog sporta u Zenici i formiranju ličnosti svih naših sportaša. Ono što je sprovedeno ovdje su djela, a za djela ćemo svi biti pitani. Ovo je tužan kraj jedne priče o bh. sportu ali nadam se nastavku. Nastavit ću dalje u skladu svojih mogućnosti i nikad ne odustati. Jednog dana ponovo se vidimo ovdje.
(autor je višestruki prvak BIH i međunarodnih takmičenja u više plivačkih disciplina, koji umjesto u svom gradu, pored ispražnjenih bazena van funkcije, trenira desetinama kilometara dalje, ali i dalje s ponosom nosi ime svog grada na svakom takmičenju)
