Druga zbirka poezije magistrice bosanskog jezika i književnosti, Mirele Pehiljagić, simoličnog naslova “Kultura šutnje” svojevrsnom pjesničkom riječju podiže glas protiv nasilja.
Već od samog naslova ukazuje se na dekonstrukciju falocentrične kulturološke simbolizacije, kako na svjetskom povijesnom platnu patrijarhalnog ustrojstva, tako i na bosanskohercegovačkom ratnom i poslijeratnom ambijentu. Poetesa ovom zbirkom otvara mnoge zaplete, hvata se u koštac sa brojnim temama, te je primjetno kako se pjesme upisuju u poetiku ženskog pisma, ženskog antiratnog pisma i propituju se mogućnosti pjesničkog jezika nove osjećajnosti dešavanjima, gdje sada širom svijeta pokušavaju sakupiti djeliće Sebe.
Zatomljene kroz povijest, oslobađaju se imaginacije vlastitog spola, koja je oduvijek bila potiskivana, propitivana i žigosana, od strane logocentričnog uma kao prodor iracionalnog. Pošto ne postoji fiksirano označeno za ženu unutar muškog simboličkog , pjesmama se pokušava unijeti razlika u značenju Žene, koja je sada suprotna svim tropima, koji su je do sada označavali i opisivali. Pjesme dekonstruišu poricanje ženskog u okviru polne razlike, te se time zadaje udarac patrijarhalnim kulturološkim ustrojstvima, a sva se snaga pera sada usmjerava na osvjetljavanje pozicija žene, sa svim njenim ulogama, žena kao majka, kao kćerka, kao supruga…
Mirela Pehiljagić kroz svoje pjesme ustaje oštro protiv svakog oblika nasilja, svakog oblika zla. Od velikog značaja su pjesme, koje govore direktno o temi silovane žene u vremenu ratnih dešavanja, gdje su na njenom tijelu upisivali osvetu, i gdje se krvlju pisala historija, a koja se i danas osjeća. Pjesme su njihov glas, njihov vrisak, njihov prekid kulture šutnje, na kojem se svakodnevno treba raditi. Sramota ne pripada njima! Ženskim pismom se pokušava dati glas običnim ženama, koje su nažalost svu golgotu ponijele na svome tijelu, na kojem se krvlju pisala historija, te koje “u stisnutom grlu” čuvaju svoj glas, prigušeni glas, koji nosi Istinu. One u svom naručju ljuljaju bebe vasione, u koji žele ispustiti svoj krik i tragati za izgubljenim Sepstvom.
(izvod iz recenzije mr. Emine Đelilović-Kevrić)
