Svjedoci smo konstantnog izbjegavanja konsultacija sa NVO-ima u BiH, od strane institucija Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, što nije u skladu sa članom 4. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, a ni preporukama UN komiteta za ljudska prava OSI, koje su dostavljene Bosni i Hercegovini 2017.godine.
Osobe s invaliditetom u FBiH svakim danom imaju sve više problema da obezbijede materijalne i druge pretpostavke za dostojanstven život. Nažalost dešava se jedino da kod nas u BiH standard života raste, a socijalna davanja ostaju na istom nivou od 2009. godine i nikada se nisu mijenjala (povećavala). Do 2016. godine u zakonu je stajalo da će osnovica za izračun ovih prava biti 80 posto minimalne plate. Međutim, tada je izmijenjen zakon i umjesto procenta od 80 posto upisan je nominalni iznos koliko je tada bila minimalna plata. Povećana je minimalna plata, penzije, određene naknade, ali su invalidnine ostale iste, primanja za tuđu pomoć i njegu za najtežu kategoriju iznose svega 274 KM.
Poznato nam je da se trenutno dešava velika diskriminacija prema osobama s invaliditetom, a po osnovu primanja koja imaju po Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom, lična invalidnina, ortopedski dodatak, dodatak za njegu drugog lica.
Od 2009. godine ove kategorije nisu dobile nikakva povećanja. Većina ovih populacija nema ni najosnovnije uslove za dostojanstven život, teško obezbjeđuju sredstva za preživljavanje, a o njihovom uključivanju u društvene tokove i inkluziju skoro se ne može ni govoriti. Nemaju potrebna ortopedska pomagala, a nije teško zaključiti da za 274 KM kad se radi o osobama pokretnim, a kamoli osobama koje koriste kolica ne mogu obezbijediti svakodnevnu podršku od druge osobe. Podrška koja dolazi od institucija vlasti najčešće ostaje na obećanjima i ne doprinosi stvarnom poboljšanju njihovog položaja u društvu. Također, trebalo bi da se njihova primanja redovno usklađuju sa troškovima života, te da se osobe sa 60, 70 i 80 posto invaliditeta ponovo uvedu u pravo koje im je nepravedno oduzeto.
Zakonom roditelj njegovatelj se može u nekim segmentima popraviti situacija za porodice djece s poteškoćama, ali i tu se radi o jednom dijelu porodica i ni taj segment nije dovoljan i za porodicu koja zadovolji traženje kriterije za ostvarivanje prava, jer i ta sredstva su minimalna za normalno funkcionisanje i zadovoljavanje potreba ovih populacija. Djeca u Federaciji Bosne i Hercegovine nemaju jednaka ni osnovna prava na zdravstvo i tu se vidi velika diskriminacija
Navest ćemo primjer u jednom većem broju kantona nemaju mogučnost lijećenja zuba ( stomatološku njegu) što je veliki apsurd. Nadamo se da će pretpostavljeni koji primaju ogromne mjesečne naknade za svoj po nama nedovoljan rad napokon uzeti ovu problematiku u svoj prioritet i riješiti ga u toku maja i juna do njihovih obaveznih godišnjih odmora, jer mi ove populacije ne možemo ni do susjednog kantona na liječenje a kamoli odmor.
Direktor Udruženja „DLAN“ Zenica
Selvedin Dedić
