Igrala je u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu od 1956. godine. U penziju je otišla 1991, ali ni tada nije prestala raditi. Glumila je tokom rata, glumila je i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu. Šefika Korkut-Šunje prva je Bošnjakinja s diplomom sarajevske glumačke škole.
“Dođite vi do mene pa ćemo se ispričati. Bole me noge, kuk me boli pa ne mogu previše hodati uz stepenice. Sejmenska ulica, čekat ću vas ja na prozoru da vam otključam. Onda vi gore na sprat, bujrum.” Vrata njenog stana otkrivaju zidove na kojima je mnoštvo fotografija. Porodične, one iz pozorišta, s kolegama, u boji i crno-bijele. Na zidovima i levhe, tespihi i slika Josipa Broza. To je svijet Šefike Korkut-Šunje, primadone zeničkog Bosanskog narodnog pozorišta. U toj je kući igrala od 1956. godine. U penziju je otišla 1991, ali ni tada nije prestala raditi. Igrala je sa svojim najboljim prijateljem Žarkom Mijatovićem ratne predstave, glumila je i nakon agresije. Danas sa svojim prijateljicama drži radionice. Ima 86 godina. Šefika je prva Bošnjakinja koja je diplomom okončala školovanje na sarajevskoj glumačkoj školi. “Nisam provjeravala, ali kažu da jesam. Da je bilo glumica, ali da sam ja prva s diplomom. Lijepo je to znati”, kaže nam vadeći albume s fotografijama.
Šefika je imala jedva osamnaest godina kada je u novinama pročitala oglas za audiciju u Sarajevu. I odlučila se prijaviti iako nije imala pojma kako izgleda pozorišna predstava, ali je htjela postati glumica. “Ja glumica, a u mojoj su porodici svi ahmedijaši, svi alimi, i to čuveni. Pa ja sam od travničkih Korkuta, to su moje amidže. Jedan amidža Besim je preveo Kur'an, drugi je Derviš, on je spasio Hagadu… On je i pravednik jer je spasio Veru Papo, žrtvovao i sebe i svoju porodicu da joj sačuva život. Sve umni ljudi, a ja hoću u glumice”, priča Šefika.
Kada spominje svoje čuvene amidže, najviše priča o Servet, supruzi Derviša Korkuta. “Nju sam jako voljela… Ona je bila puno mlađa od mog amidže, on se dugo nije ženio i jednom prilikom je, koliko se sjećam, bio negdje na Kosovu. Pozvali su ga jedne večeri da večera s njima kući neki prijatelji. Kada je amidža došao, taj je prijatelj zaplakao od radosti jer mu je amidža u kući. I tada mu je rekao: ‘Još si momak i dosta je više. Evo, ja ima pet kćeri, izaberi jednu koju ćeš ženiti…’ Amidža se zagledao u Servet i bogami je oženio”, sjeća se Šefika. “Servet je bila najmlađa od pet kćeri tog Albanca i prava muslimanka. Kada je išla sarajevskim ulicama sa sinom, svi bi mu rekli kako mu je lijepa djevojka. Bila je mlada kada ga je rodila. A prelijepa. Sjećam se kad sam zadnji put vidjela Derviša. U muzeju gdje je uvijek i bio uvijek se bavio umnim poslovima.”
Šefikin otac Hamdija se, kako kaže, za razliku od braće, uvijek bavio svjetovnim poslovima. Njena je majka iz čuvene porodice Arnautovića. Ezher Ezo Arnautović, jedan od najznačajnijih osoba u historiji Zenice, njezin je daidžić. Majka joj je poginula u savezničkom granatiranju Travnika 1944. godine, kada je Šefika imala 11 godina. “Otac se brzo oženio nakon njene pogibije jednom divnom ženom iz Visokog. Valjalo se brinuti o djeci, otac i majka su pored nas, njihove djece, usvojili i jedno ratno siroče. Maćeha je bila divna žena, brinula se o nama, voljela nas, ali joj dugo nisam mogla prići. Bilo mi je strašno teško što se on ženi. Bila sam mala i nedostajala mi je majka. Kasnije mi je bilo žao zbog toga.”
Koju godinu nakon rata, u Travniku se pročulo da ima neka mala Šefika koja zna lijepo zapjevati. Stalno su je zvali da pjeva na priredbama. Na tim je druženjima i pročitala novine u kojima je stajao poziv na audiciju. Srednja škola u Sarajevu raspisala je oglas za upis glumaca. Šefika je odmah znala da će ići u Sarajevo, ali nije znala kako to uraditi a da niko ne zna.
“Bila je to audicija za drugu generaciju. Znala sam pjevati, kuća nam je bila uvijek puna knjiga i spremila sam se za ispit, ali ne znam kako ću u Sarajevo. I onda smislim. Odem kod doktora i tražim uputnicu da idem u Sarajevo vaditi krajnike”, priča nam kroz smijeh Šefika. “Priznam ja njemu zašto idem i zašto ne smijem nikome od svojih kazati, da je meni to izlika. Smije se doktor i da on meni uputnicu. Odem ja na audiciju, bilo nas je 120. Prošlo dvadeset, ja među njima. I onda odem i stvarno izvadim krajnike.”
Kada se vratila kući, nikome nije kazala da je položila prijemni ispit. “U meni vrije, hoću da kažem da sam primljena. Ispričam mojoj drugarici Ankici šta je bilo, da sam primljena u školu. ‘Ja ću biti glumica, moja Ankice.’ Nekoliko dana kasnije Ankica ispriča svojoj prijateljici: ‘Bit će Fika glumica…’ I tako se pročulo. Jedan dan ide babo na ručak, uvijek je u podne bio kod nas ručak. ‘Sjedi’, kaže mi. ‘Je l’ istina da si položila ispit i da ideš među kurve?!’ Kažem: ‘Jesam.’ ‘E nećeš’, kaže babo, ‘po cijenu života.’ Ne da. I tako smo se mi raspravljali danima. Kada je došlo vrijeme polaska u školu, ja pobjegnem u ponoć kroz prozor i ‘Ćirom’ za Sarajevo. Moj me je direktor Radovan Marušić tada prozvao glumica kroz prozor.”
Srednja škola bila je u tadašnjem klosteru, u blizini Sarajevske katedrale. Šefika nije imala novaca i zamolila je svog rođaka, prvoborca Midhata Hadžialića, tada veoma utjecajnog u Travniku, da joj pomogne. “Njemu bilo drago što ja idem na školovanje, što se muslimani školuju, i on mi napiše preporuku i kaže da odem u Sarajevo do načelnika za kulturu. A to bio jedna naš Sunara, iz Doca. Midhat je napisao pismo, dao mi nešto para i rekao da odem do Sunare. Sunara me je primio i pomogao mi da dobijem besplatan smještaj i knjige. Tako je tada bilo, moglo se… Utom napunim i 18 i prodam jednu njivu koju sam dobila od nane. Dogovorim s kupcem da mi svaki mjesec šalje ratu kao stipendiju. I onda je bilo malo lakše.”
Godinu dana kasnije, i otac se odljutio. “Kada sam završila prvi razred, došla sam na ferije kod nane, nisam smjela kući. I sretnem babu jedan dan na ulici. Pita što nisam došla kući. Rekoh da se bojim. ‘A kakve su ti ocjene’, pita. Rekoh: ‘Babo, sve petice.’ Gleda on mene i viče da idem po stvari i dođem kući. I tako smo obnovili saradnju”, smije se Šefika, dodajući kako je kasnije otac Hamdija sve do smrti bio osoba koja nije propuštala njezine predstave.
Nakon što je diplomirala u Sarajevu, Šefika je dobila ponude za posao. Tražila su je pozorišta iz Mostara i Titograda i ona se odlučila ići u Crnu Goru. “Htjela sam tamo jer sam imala momka, Haska Haverića, on je bio iz Titograda. Mislili smo se i uzeti jer smo bili dugo u vezi u Sarajevu. Potpišem ja s njima predugovor, s titogradskim pozorištem”, priča Šefika. “Ali dođe meni ponuda iz Šibenika. Milka Podrug, čuvena Milka, i Ljiljana Plavšić bile su moje kolegice. U Šibeniku su ih pitali koga da preporuče iz sarajevske škole. One k'o iz topa kažu: Šefiku. I dođe meni ponuda iz Šibenika da dođem raditi kod njih. Kako neću, idem na more, nisam ga nikada vidjela. Otkažem Titogradu i odem raditi u Šibenik. Tamo sam ostala dvije godine.”
Nakon dvije godine rada u Šibeniku, odlučila se vratiti kući. “Džaba, srce vuče u Bosnu, želja za svojom zemljom. Dojadilo je meni i more više, šta ću od mora, ne možeš po cijeli dan u njega gledati. Slala sam pisma i molbe i prva mi se javi Zenica. Ja odmah pristanem. Dođem u Zenicu 1956. godine i tu ostanem do danas. Tu se udam, tu rodim svoju kćerku. Muž mi je bio policajac, inspektor za krvne delikte, Mujo Šunje. Iz Bijelog Polja kod Mostara. I on došao trbuhom za kruhom i tu ostao. U Zenici sam zaradila penziju 1991. godine. I u Zenici sam i danas, hvala Bogu.”
Šefika i danas zna, bez mnogo problema, monologe i replike iz svojih brojnih predstava. Noge slabije slušaju, ali mozak radi kao u mladim danima. “Imena ljudi ne pamtim, ali uloge sam zapamtila, sve je ostalo u glavi, svaki monolog”, priča nam. “Voljela sam svaku ulogu, ne volim kada me pitaju koja je bila najdraža, to mi je teško pitanje. Nisam nikada izbjegavala uloge, sve sam radila što su tražili. Koštana mi je veoma draga, Marinkovićeva Glorija mi je draga uloga, Amanda iz Staklene menažerije. Volim uloge sredovječnih žena. Ipak, najviše sam se našla u komediji, to baš volim igrati. Najljepši mi je kompliment kada mi Zeničani kažu, kada me sretnu, da sam ih nasmijala. Taj je osjećaj zaista lijep. I pamtim najgore ratne dane, kada smo moj dragi Žarko i ja sačuvali naše pozorište, igrali tu našu predstavu Božićna priča. To su stvari koje se ne zaboravljaju”, priča nam.
Iako Travničanka, od čuvenih Korkuta, Zenicu voli najviše na svijetu. Grad u kojem je rodila kćerku i postala nana. “Ponosna sam na svoju porodicu. Moj je muž imao četiri razreda osnovne škole i ovdje je završio školu. Onda ga je SUP poslao na kriminalistiku u Sarajevo. Kada se vratio, radio je ovdje kao inspektor, a noću se zatvori u sobu i učio je za studij prava. I završio je pravo. Ponosna sam jako na njega, bio je izuzetan čovjek, uspješan u svom poslu, čovjek koji je otkrio ubice Brune Čaliča. Stariji Zeničani znaju kako je to strašan slučaj bio, ubistvo djeteta, i kako je grad bio u strahu dok slučaj nije riješen.”
Kada ne drži radionice svojim prijateljicama, uglavnom gleda televiziju. “Turske serije, šta ću drugo”, smije se Šefika. “Pa jesam li Korkut ili nisam”, dodaje. Žao joj je, priča, što nije igrala na filmu, ali za to nije imala ni vremena ni podršku familije. Ipak, nakon ratnih godina, igrala je u popularnoj televizijskoj seriji Viza za budućnost. Imala je rolu majke Suada Husike, kojeg je tumačio Admir Glamočak. “I vidiš ti to”, kaže nam na kraju smijući se Šefika, “imala sam hiljadu uloga, odigrala hiljade predstava, a ostat ću upamćena k'o Rahima iz Vize za budućnost.”
izvor: Stav.ba
