Sa svojim najbližim saradnicima, poput premijera RS-a Radovana Viškovića i predsjednika Narodne skupštine entiteta Nenada Stevandića Dodik kreira poteze kojima direktno napada ustavni poredak države. I sasvim je drugo pitanje da li će njegovi potezi rezultirati bilo čim, u odnosu na prvobitni efekt koji želi postići, a to je javni šok, neizvjesnost pa i strah zbog koraka i odlučnosti puta kojim je krenuo.
Kreiranje atmosfere neizvjesnosti
Zakoni kojima je zabranio rad nekoliko državnih institucija su vrlo brzo poništeni od strane Ustavnog suda BiH, no iz Dodikove perspektive i za Dodikovu publiku oni su važan kotačić. Zatim procedura promjene Ustava RS-a, zakon o zaštiti ustavnog poretka RS-a te niz odluka entitetske vlade kojima pokušavaju natjerati zaposlene s prijavom u RS-u, a koji rade u državnim institucijama da pređu na entitetski nivo su dio jednog mozaika.
Naime, Dodik osim stvaranja slike odlučnosti za javnost u RS-u paralelno tjera političke oponente iz entiteta Federacija BiH te državnih institucija na poteze na kojima bi hipotetički on mogao profitirati. Svi Dodikovi potezi izazivaju političko društveni žamor, opravdanu neizvjesnost, ali i pitanja – šta to znači u praksi i gdje je reakcija države.
Šta Dodik radi?
Potezi koje povlači su agresivni i šokantni i u startu izazivaju dojam da je pred ostvarenjem cilja jer se vlast pod Dodikovom kontrolom trudi prikazati stanje na terenu koje njemu ide u prilog. I to u dosta slučajeva djeluje tako. U dosta institucija koje je Dodik “napao” dešavaju se određene stvari koje izazivaju sumnju i bojazan da ne funkcioniše sve kao prije.
Tome doprinosi i prilična šutnja takvih institucija, odnosno nedostatak jasne komunikacije sa javnošću pa mističnost efekata Dodikovih poteza još više dobija na značaju.
No, Dodik je uzeo krupne političke zalogaje, a posljednji je pokretanje procedure za formiranje entitetske granične službe. Kao i za niz drugih odluka pred njim je jako mnogo pitanja o implementaciji svega onoga što je zamislio.
Traženje reakcije
No, primarni cilj predsjednika RS-a je da šok potezima izazove reakciju.
Ono što bi Dodiku u ovom trenutku najviše odgovaralo je neka vrsta incidenta nakon stvaranja atmosfere nesigurnosti, jer bi onda na međunarodnom planu imao argument više za svoje inače neodržive teze.
U međuvremenu se čeka reakcija države i privođenje, kako Dodika, tako i Viškovića i Stevandića. Za njima je raspisana i centralna potjernica pa je Dodiku sužen prostor za kretanje. Put u Rusiju je evidentno odgodio, Stevandić je još od subote u Beogradu, a Višković je u Banjoj Luci. U datim okolnostima privođenje navedenih osoba teško će izvršiti sama SIPA, prije svega jer je na njenomčelu Darko Ćulum, koji je imenovan na prijedlog SNSD-a te on bilo kakvu akciju protiv Dodikai ostalih vjerovatno neće narediti pa je aktivacija i direktna pomoć EUFOR-a, dok se čeka zeleno svjetlo Brisela neizbježna.
Dodiku odgovara i zamrznuti konflikt
U konačnici država na bilo koji način mora pokazati zašto je država i ne dozvoliti da Dodik stvori potencijalno novo stanje na terenu, koje bi moglo voditi nekoj vrsti zamrznutog konflikta. Jer Dodik u svemu ovome pokušava utvrditi i pazar, odnosno konstantnim radikalnim potezima kojima udara državu pokušava stvoriti pregovarački okvir za neko novo stanje.
On računa da će u jednom trenutku privući dovoljno pažnje da li Amerikanaca ili Evropske unije te da će konstantnim zahtjevima isposlovati makar nešto od svojih zahtjeva.
S druge strane država izgleda kao da je u defanzivi, a politike koje vode državu, prije svega probosanske stranke igraju ulogu onoga koji odvraća, nadajući se potpunom razumijevanju međunarodne zajednice. No, šta ukoliko ne bude željenog razumijevanja.
Drugim riječima, ako Dodik udarima na ustavni poredak traži nemoguće, zašto neko ne bi predložio da se u kontekstu budućeg uređenja države, podrazumijevajući da će Dodik odgovarati za svoje postupke, na stol vrati priča naprimjer o pet ekonomskih regija umjesto entiteta.
Pa ukoliko neko iz međunarodne zajednice potencijalno bude razmatrao cijelu situaciju, korisno bi bilo vidjeti i scenarij u kojem nema entiteta već se organizuju ekonomske regije na osnovu geografskih, demografskih i ekonomskih karakteristika.
