Ismet Osmanović je Rom. Živi sam, njegova dva maloljetna sina smještena su u domu za nezbrinutu djecu, dok on uz stalnu novčanu pomoć Centra za socijalni rad, nekako sastavlja kraj s krajem. Njegova nevjerovatna priča počinje sa odlaskom iz kampa u Banlozima. Ismet je domaći migrant u rodnom gradu.
Ismet se kroz život bori sam. Suprugu je izgubio u junu prošle godine. Nakon što je doživio moždani udar, nemoćan da se brine za svoja dva maloljetna sina, napustio je romski kamp u Banlozima.
„Moje lijekove su znali u jedan ujutro tražiti, bosaurine koje ja trošim za moždani. Dijete su mi počeli učit’ na travu da puši. Ja nisam smio izaći dijete da pratim. Pokupio sam samo dvije deke i presvake, ostalo sam samo onako ostavio. 14 mjeseci sam vani spav'o, mučio se, prehlađivao, od kiše bio mokar…”, priča nam Ismet.
Suočen s teškim uslovima života i sukobima u kampu, spavanja po klupama i danonoćnim lutanjima u potrazi za hranom i krovom nad glavom, tražio je Ismet pomoć za sebe i svoja dva sina.
Centar za socijalni rad posredovao je kod zbrinjavanja njegove djece u dom, a zatim i u postupku ustupanja stana, u koji je Ismet ušao prije dva mjeseca, teškom mukom ga uredivši za iole uslovan boravak.
„Ja sam tek očima malo progledao u ovom stanu. Ovdje su ekstra komšije. Ko hoće, pomogne mi. Da postavim prozor, zovnem čovjeka, uradi mi. Znam čovjeka i zna on mene 30 godina. Dva momka koji ovdje žive dođu, obiđu me, daju mi garderobe za moju unučad”, priča nam Ismet kroz suze. One krenu svaki put kad spomene djecu.
Ismetova je obaveza prema ugovoru da izmiruje mjesečne troškove za komunalne usluge. No, prethodni dug za električnu energiju u ovom stanu dostigao je cifru od 1.582 marke. Struja je isključena, a grijanja u stanu nije ni imao. Njegovo zdravlje već je jako narušeno i preostaje mu da živi od 134 marke socijalne pomoći, a plaši se i da će zbog neizmirenih računa ponovo na ulicu.
„Da me oslobode ovih dadžbina. ‘Ajd’ struju bih mogao tu i tamo platiti, od 134 marke i 81 feninga, bar bih to mogao izmiriti. Za ostalo, teško da se snađem. Ponekad napišem apel za lijekove i hranu. Samo da imam šta pojesti, jer gladan ne smijem lijekove da popijem”, kaže Ismet.
Centar za socijalni rad će poduzeti korake na izmirivanju obaveza prema Elektroprivredi, kako bi se stan ponovo priključio na električnu mrežu. Iz ove institucije podsjećaju da je održavanje ove stambene jedinice u obavezi resornog kantonalnog ministarstva, s kojim je i potpisan ugovor o ustupanju na korištenje Ismetu Osmanoviću.
Za to vrijeme, naš sagovornik se nada da će imati priliku opet biti sa svojim sinovima. I dalje nekako preživljava, u strahu i izvan margina. Kao migrant u vlastitom gradu. (S. S.)
