Danas je u Zenici fizički napadnut čovjek samo zato što je prije par dana primijetio da popravka dionice puta traje duže nego što je bilo predviđeno.
Prvo su mu prijetili. Onda su mu razbili auto, a danas i fizički napali. Mogli su fino da se „izvade“ na izvođača radova ali valjda pusta bahatost, sila i rodbinske veze to nisu dozvolili.
Uvijek je u Zenici bilo kriminala, ali se uvijek znalo i šta je časno a šta nečasno.
Sinan Gluhić je bio borac Armije BiH, ranjavan. Jutros je krenuo na posao. Zar se borio za to da dvadeset godina kasnije ne smije primijetiti ni rupu na cesti!? Ovdje počinje bajka „Carevo novo ruho“. Jesmo li mi stvarno toliko glupi da vjerujemo u laž iako je istina očigledna? Zar smo takve kukavice?
Hoće li sutra neko napasti mene ili nekoga meni bliskog ako kažem da 150 000 djece ide na spavanje bez večere, ili da je dječiji dodatak od 20-tak KM mizerija.
Car je gol!!! Možemo se praviti blesavi, glupi i slijepi. Možemo ćutati zauvijek. Danas je to bio Sinan. Sutra će biti neko drugi. Za par mjeseci će nas tući kad god im padne na pamet. Prije samo par dana su se sve boračke organizacije u državi oglasile da odbrane nekoga ko je, osim što je bio borac, i na visokoj poziciji. Gdje ste danas, drugovi borci? Šta bi sa 301….3…7…14? Kad dođu po vas, neće preostati više niko da se pobuni.
„Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam ćutao; jer nisam bio komunista.
Kada su zatvorili socijaldemokrate, ja sam ćutao; jer nisam bio socijaldemokrata.
Kada su došli po sindikalce, ja se nisam pobunio; jer nisam bio sindikalac.
Kada su došli po mene, nije preostao niko da se pobuni“.
(pjesma – Martin Niemöller)
Autor teksta: J.B.
