U BiH je nasilje zamaskirano zbog straha i gubitka reputacije, ponajviše u školama.
Međuvršnjačko nasilje je u BiH itekako prisutno i ne smije biti ignorisano, poručeno je na konferenciji koju je organizovala NVO Sarajevski otvoreni centar, uz pomoć njemačke ambasade.
Međutim u BiH je nasilje je zamaskirano zbog straha i gubitka reputacije, ponajviše u školama.
Sve je to razumljivo, to je dio naše realnosti, ali nije nikako dobro da budemo puki posmatrači nasilja, iznad kukavičjeg gnijezda. Valjda zato i postoje NVO, da stvari promjene. Samo im svi moramo dati podršku, moramo se osloboditi predrasuda, trebamo im biti stup podrške kako bi nam društvo postalo zdravije, boreći se prevencijom i akcijom protiv različitih oblika nasilja.
O ovom se problemu najčešće šuti?
Nasilničko ponašanje koje se dešava među djecom različitog uzrasta ne treba da se prećutkuje, jer se onda vrlo često ponavlja. Djeca koja trpe nasilje o tome rijetko ili gotovo nikada ne progovore, zbog stida. Osobito istraživanja o tome kako sami učenici/e vide problem vršnjačkog nasilja su vrlo rijetka. Npr. Ombudsmen za djecu RS-a je u suradnji sa Mrežom mladih savjetnika Ombudsmena, 2012. godine objavio rezultate istraživanja o tome kako djeca u osnovnim i srednjim školama percipiraju vršnjačko nasilje i koliko ga uopšte prepoznaju.
Čak 63 posto učenika u osnovnim školama i 58, 4 posto u srednjim smatralo je da je nasilje u njihovoj školi prisutno. Zanimljivo je da je tada 5 posto učenika osnovnih škola, kao i 12 posto ispitanih u srednjim, smatralo da se u njihovoj školi slučajevi vršnjačkog nasilja ne rješavaju, već zataškavaju. Naravno, ova istraživanja su već zastarjela, Ali, o njima treba da se razmišlja. I TPO fondacija je 2017. godine objavila rezultate istraživanja o percepciji rodno zasnovanog nasilja među nastavnicima. Bile su obuhvaćene 32 osnovne škole iz tri kantona: Sarajevskog, Hercegovačko-neretvanskog i Srednjobosanskog kantona.
Većina anketiranih nastavnika je izjavila da opažaju nasilje u svojoj školi na godišnjem nivou. Manje su govorili o nasilju na mjesečnom nivou. Može se s pravom svako zapitati da li se o problemu vršnjaškog nasilja još najradije šuti? Činjenice pokazuju da BiH nema sistematskog odgovora na problem vršnjačkog nasilja. Ni statistike ne pomažu, ali su potrebne zbog kreiranja novih politika prevencije i zaštite.
Panel diskusija je uvijek korisna
Vršnjačko nasilje postalo je globalni problem. Nažalost djeca sve više pribjegavaju nasilnom ponašanju. Jer, skoro svaki treći učenik u osnovnim i srednjim školama biva žrtva nasilja. Dragica Radović (Ombudsmen za djecu Republike Srpske) kaže da se nasilje kod djece ne prepoznaje na vrijeme i u pravom obliku i da još imamo slučajeve izostanka, povremene i odgovarajuće reakcije svih objekata koje učestvuju u vaspitanju i zaštiti djece, a naručito škola. Svaki oblik nasilja ostavlja trajne posljedice na razvoj djeteta. Djecu od najranijeg uzrasta moramo naučiti, zašto se neke tajne ne smiju čuvati, moramo ih naučiti da ne ćute o nasilju i da se ne osjećaju krivim i bespomoćnim zato što su žrtve. Jer, pojedine škole zatvaraju oči, a baš one moraju pronaći uzroke nasilja. Po njenom mišljenju zaštita djece od nasilja uporedo se mora odvijati u dva pravca, prvi mora biti u funkciji prevencije, edukacije, a drugi u pravcu intervencije.
Emina Jusufbegović (Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNK) kaže da svaka škola ima obavezu da u godišnjem planu ima prevenciju protiv nasilja. Škole bi trebale da govore o nasilju na odjeljenskom vijeću, roditeljskim sastancima. Izvještaji se donose dva puta godišnje. Ali, rješavanje pitanja nasilja prelazi moći škole, jer i njima treba pomoć i drugih. Vrlo često, djeca se ne obraćaju za pomoć ni pedagozima, ni nastavnicima, jer nemaju povjerenja. Zato, škole trebaju imati podržavajuću klimu u borbi protiv nasilja, djeca trebaju naučiti da čine dobro svom razredu, okruženju. Dželila Mulić Čorbo (psihologinja i porodična psihoterapeutkinja u Sigurnoj kući, Fondacija lokalne demokratije) preporučuje da svi nastavnici/ce trebaju reagovati na svako nasilje, svi moramo raditi na ličnim, kolektivnim stereotipima. ŠMerima Pašalić (psihologinja, JU Treća Gimnazija, Sarajevo) se s pravom iskreno pita: Koliko su programi vršnjačkog nasilja, stvarno efikasni? Šta se tačno postiže sa tim projektima? Dalje konstatuje: Ako porodica zakaže, ne smije škola.
Žrtve nasilja
Primjere dobre prakse pokazuju neke škole: vršnjačkom edukacijom, sandučetom tj. kutijom povjerenja, stručnošću stručnih saradnika, medijatorskim djelovanjem i grupnim radom, razvojem kritičkog mišljenja kroz nastavu. Belma Žiga (psihologinja u Fondaciji Krila nade) u svom predavanju fokusirala se na problem manjine, odnosno u slučaju seksualne manjine. Osobe koje su u okviru te seksualne manjine skoro svakodnevno doživljavaju odbacivanje i različite vrste nasilja.
Istina je da neki mladi napuštaju školu zbog nasilja, drugi čak i zemlju. Slobodanka Dekić je istakla da se o vršnjaškom nasilju govori kada se nešto desi, te da ne postoje kontinuirane prevencije, niti objedinjeni podaci o vršnjaškom ponašanju.
Podrška je potrebna svim žrtvama nasilja, to je put njihovog i našeg ozdravljenja.
Izvor: Al Jazeera
