Redovi nekada predviđeni za kupus, luk, paradajz, ustupili su svoja mjesta malinama, aronijama, japanskim ili američkim sortama.
Poljoprivredna proizvodnja i interesi ljudi u ovoj oblasti se intenzivno mijenjaju. Kada se laički posmatra napredak u ovoj oblasti, smatra se relativno statičnom djelatnošću. Međutim, interesi današnjih poljoprivrednika i njihovi zasadi obradive zemlje bi iznenadili njihove pretke. Mnogi bi se pitali gdje odoše šljivici, kukuruzišta, krompir? Redovi nekada predviđeni za kupus, luk, paradajz, mahunarke su ustupili svoja mjesta malinama, aronijama, japanskim ili američkim sortama. A onda slijedi šuma brzorastućeg dvreta – paulovnije ili farma puževa.
Izbijanjem ratova i pomjeranjem velikog broja ljudi sa svojih ognjišta, te nastanjivanjem na skoro svim meridijanima svijeta, počinje upoznavanje sa biljkama, njihovim svojstvima kao i interesima tamošnjih ljudi. Razmjena znanja i iskustava među pojednicima tjera i stručnjake i državu na reakciju.
„Brzi protok informacija sa jedne, te marketing sa druge strane, osnovni su razlozi pokazivanja baznih interesa za uzgoj pojedinih vrsta biljaka koje se tradicionalno ne gaje na našim prostorima. U cilju proširenja palete ponude, bilo kao stoni prozivod, poluprerađevina, prerađevina ili njen pojedini dio, ove vrste u proizvodnji mogu naći svoje mjesto. Veliki broj nepoznanica pri uzgoju ovih biljaka može biti prevaziđen jedino ozbiljnim organizacionim pristupom, uz riješenost i svih ostalih pretpostavki koje podrazumijeva proizvodnja vrste biljaka na određenom području, odnosno na prostoru neke države gdje ista do tada nije gajena“, smatra prof.dr. Mirsad Kurtović sa Poljoprivrednog fakulteta u Sarajevu.
Sve je krenulo od maline. Ranije poznatog, ali ni izdaleka tako zastupljenog proizvoda (osim u nekim dijelovima Srbije). Procjenjuje se da se samo u BiH preko 20.000 porodica bavi uzgojem malina. A sve je počelo prije par godina stihijski, nabavljanjem sadnica od prijatelja i rođaka i uz internu priču o velikoj zaradi i ogromnom interesu tržišta za ovaj proizvod. Već 2017. godine je bh. malinare šokirala informacija o upola manjim otkupnim cijenama u odnosu na ranije godine. U lancu plasmana proizvoda je nešto očigledno škripalo. Od strategija i administrativnih nedostataka za izvoz, do prepucavanja otkupljivača, hladnjačara i prerađivača, te samih proizvođača koji jedni bez drugih ne mogu. Priča o malinama je, u nešto blažoj varijanti, primjenjiva i kod aronije, te brusnice.
Hibridno drveće
U posljednje vrijeme se sve češće govori o najbrže rastućem drvetu na svijetu – paulovniji. Drvetu iz Kine koji je kod nas došao tek kao hibrid prilagođen variranju temperature od -25 do 45°C. Brzina njegove eksploatacije je već od osam godina, a koristi se u drvnoj industriji za izradu namještaja. Zbog male težine se ugrađuje u avione i plovila, a nerijetko se prave i muzički instrumenti.
„Na prostorima regiona se ova biljka pravilno uzgaja samo u Plantu iz Velike Plane i u Bugarskoj. Kada kažem pravilno, mislim na „in vitro“ uzgoj u teglama hibridne biljke koji je uzgojen u saradnji sa Institutom iz Čačka. Ta biljka je spremna da izdrži ovdašnju zimu. Naravno, na tržištu ima i sjemena koje se sve češće sadi na mnogim mjestima u zemljama regiona. No, uspjeh nije zagarantovan“, kaže Pero Nikolič, vlasnik rasadnika „Agroplan“ iz Bijeljine koja je najviše postigla u dosadašnjem poslu sa paulovnijom.
Građane najviše interesuje proces proizvodnje, obim posla, mogućnost plasmana i otkupna cijena za što brži povrat uloženog novca. Ono što iznenađuje je ogroman nesrazmjer cijene ovog drveta prilikom prodaje. Na internetu cijene variraju od 200 do 1.200 američkih dolara za kubik paulovine u deblu.
„Paulovniju se isplati uzgajati. Nema toliko posla kao kod ostalih kultura. Nema zalijevanja, zaprašivanja, okopavanja. Na jedan hektar se sadi 900 paulovnija, a jedno drvo može da da do jednog kubika građe za 10 godina. Na tome se ne može zaraditi na drugim kulturama. O preciznim cijenama je nemoguće govoriti. Neke moje mušterije su u Njemačkoj vidjele da je otkupna cijena do 700 eura. Naravno građe, a ne oblovine. Mi u BiH još nemamo spremnu građu za prodaju, jer je najstarija plantaža stara tek četiri godine. Treba čekati još nekih šest godina za prvu sječu “, poručuje Nikolić.
U Hercegovini je prethodnih godina atraktivno bilo smilje, ali kao i kod malina u Bosni, došlo je do problema sa hiperprodukcijom i nedostacima u plasmanu proizvoda. „Jako puno ljudi je prešlo na uzgoj smilja. Međutim, teško je navesti i približno tačan broj onih koji su preorjentirali proizvodnju. Prednost smilja je, prije svega, bila visoka isplativost. Pogotovo dok je cijena otkupa zelene mase bila 3-5 KM/kg. Ali, trenutni zastoj je uzrokovan nemogućnošću prodaje ulja na svjetskom tržištu, prije svega zbog hiperprodukcije, lošije kvalitete ulja i uglavnom neorganske proizvodnje. Zbog navedenog, dosta ljudi odustaje od daljnjeg uzgoja“, komentariše kretanja na tržištu Kristijan Šimić, direktor Plantaže Eko aromatik iz Čapljine, koja posjeduje najveću plantažu ovakve vrste u Hercegovini.
I sami poljoprivrednici imaju svoja viđenja sve češće pojave novih sorti, koje se nakon ratova na Balkanu sve ozbiljnije pojavljuju kao biznis. „Od pukog snalaženja za preživljavanje, naš narod je vidio i načine šire primjene i zarade od nekih biljaka koje ranije ili nije poznavao ili nije imao priliku da se detaljnije upozna i radi sa njima, poput aronije, stevije, kamčatke (haskapa)…“ kaže Vladimir Ferzanović, dugogodišnji poljoprivredni poizvođač koji je sa sestrom Branislavom, inženjerkom poljoprivrede uveo novitete o svoj obrt, ali se prije svega bavi organskom proizvodnjom ranije poznatih sorti povrća, voća i cvijeća.
Organska poljoprivreda
Organska proizvodnja u poljoprivredi je sve zastupljenija. U Bosni i Hercegovini se organizuju sajmovi sa ovim proizvodima. Međutim, na takve proizvode još uvijek gledamo kao na jednu vrstu egzotike.
„Sve ove biljke su kod nas još uvijek nedovoljno poznate i vrlo često se mora vjerovati isključivo informacijama na internetu o brzoj i jednostavnoj zaradi. Ta pojava je uzela maha. Proizvodnja je višestruko uvećana, a prerađivački sektor ili nije imao planove ili ih jednostavno nije pratio. Tako je došlo do zakrčenja u proizvodnji, pa su neki morali odustati od dalje proizvodnje. Šta će…? Raditi, proizvoditi i naći se u čudu zbog slabog plasmana ili nemogućnosti skladištenja“, pitaju se Ferzanovići.
Probleme u zastoju proizvodnje, plasmanu i brojnim pitanjima samih proizvođača poljoprivrednih proizvoda, stručnjaci vide u široj društvenoj zajednici i poslovičnoj stihiji kao mentalnom modelu ovdašnjeg naroda.
„Stihijska proizvodnja je samo jedan od razloga zastoja i trenutnih vidljivih problema kao i rizika u budućnosti. Pored toga, neriješenost pitanja koje su podrazumijevale osnovne pretpostavke, jedan su od najvećih problema kao i nepostojanost odgovarajućih službi koje će pratiti širenje i uzgoj novih vrsta biljaka na našim prostorima. Ispravan pristup, kada je u pitanju ova problematika, podrazumijevao bi sljedeće: definisanje jasnog zakonskog okvira; preciziranje procedura i nosioca odgovornosti za pojedine aktivnosti; definisanje kontrolnog sistema; ispitivanje, a po tome i jasno definisanje tehnologije uzgoja uz navođenje pogodnosti zemljišnih i klimatskih uslova za upješnost gajenja, te uzgojnih specifičnosti; definisanje i ostalih inputa koje podrazumijeva uzgoj nove vrste i eventualno nuđenje rješenja za moguće probleme i na kraju jasno navođenje upotrebnih vrijednosti za sve nove proizvode“, smatra prof. Kurtović.
Stava je da i države kao institucije za izradu i sprovođenje strategija te instituti samo djelomično provode aktivnosti po pitanju savjeta kada se radi o nekim tehnološkim problemima i konkretnoj namjeni pojedinog proizvoda kao što se uzgoj smilja, aronije, te neki tipova maline. Stručna zajednica učestvuje samo u formi apela kada se pojavi neki problem, bez jasnog puta za postizanje ispravnog efekta.
Izvor: Al Jazeera
