Socijalistička urbanizacija Zenice koja je trajala skoro pola stoljeća u potpunosti je promijenila izgled grada, pretvarajući ga u industrijski radnički grad čijim su horizontima dominirale visoke peći proizvodnih pogona i višespratni soliteri brojnih radničkih naselja.
“Akcenat je stavljen na urbanistički razvoj s obzirom da je Zenica moderni izgled i fizionomiju stekla upravo tokom socijalističkog razdoblja. U narednom periodu namjera je dodatno istražiti ostale aspekte razvoja Zenice tokom socijalističkog perioda, a naročito društveni, privredni i kulturni segment, a kako bi u konačnici bili u mogućnosti sagledati sveukupni razvoj ali i svakodnevni život stanovnika”, kazao je Džananović za Fenu.
Iako je Zenica bila i ostala prvenstveno industrijski centar, ona je ipak bila i kulturni, sportski, naučni, zdravsteni, a ponekad i administrativni centar cijele srednje Bosne. Ipak, tokom cijelog čitavog ovog perioda industrija je bila prioritet. Željezara je bila “grad u gradu” u svakom smislu, ali je i grad postepeno izlazio iz njene sjene.
Džananović u knjizi detaljno opisuje i negativnu stranu procesa nagle socijalističke urbanizacije. Zenica je bila najprljaviji grad u Jugoslaviji i jedan od najzagađenijih u Evropi. U prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata sve investicije u Zenici išle su na širenje industrijskih kapaciteta i izgradnju stambenih naselja za radnike u industriji, pa je vremenom ona postala samo “velika radnička spavaona”. Čak i nekoliko decenija nakon Drugog svjetskog rata glavna zanimacija stanovnika Zenice u slobodno vrijeme često su bile “mračne birtije ispunjene alkoholom, prostitucijom i kockom, često praćene i tučama”. Slično je bilo i sa kockanjem koje nije bilo odlika isključivo radnika, već i visokoobrazovanih ljudi, intelektualaca. Situaciju su dodatno otežavali i loši uslovi stanovanja većine stanovnika koji su sa višečlanim porodicama živjeli u malim stanovima bez osnovnih životnih uslova. Sve se to odražavalo i na porodični život ljudi, pa su bračne razmirice i razvodi bili svakodnevnica. Pri tome su najviše ispaštala djeca sa posljedicama koje je bilo teško liječiti.
Na kraju socijalističkog perioda, nakon izgradnje zgrade RMK-Prometa i Stare čaršije, centar Zenice se polako pretvara u poslovno središte po uzoru na kapitalističke gradove. Uprkos tome, Zenica je i dalje bila pretežno radnički grad, doduše ne kao u prvim decenijama nakon Drugog svjetskog rata kada je bila sama “velika spavaona”. Brojni sportski klubovi, kulturne i naučne institucije, muzički koncerti i razne manifestacije daju drugačiju sliku i karakter grada.
Jedan od recenzenata knjige, dr. Husnija Kamberović, naglasio je kako se ova historijska studija o urbanizaciji Zenice uklapa i u moderne trendove ekohistorije ili historije okoliša, te je njena vrijednost jako važna kao poticaj za daljnji razvoj bh. historiografije. Knjiga, također, može poslužiti i kao model za istraživanje urbanog razvoja u socijalizmu drugih bh. gradova.
Dr. Salih Jalimam u svojoj recenziji naglašava da je knjiga pisana jasnim jezikom i stilom, te se i pored složene problematike koju obrađuje lako čita i prati, a primijenjeni su potpuno adekvatni metodološki principi koji su doveli do toga da rad predstavlja zaokruženu cjelinu sa unutrašnjom harmonijom. (Fena)
