Pukovnik Aurelijano Buendija: Crnac nekad i sad

Piše: Pukovnik Sead Kratina AKA Aurelijano Buendija

Kada god vidim crnca u Zenici, sjetim se momčića iz Kenije koji su osamdesetih godina živjeli u mojoj ulici, u “oficirskoj” zgradi, i studirali mašinstvo. Nesvrstana braća sa stipendijama. Uvijek bi se srdačno pozdravljali s komšijama i djecom – simpatično izgovarajući riječi našeg jezika i pokazujući čudesan kontrast između bisernih zuba i boje kože. Volio sam taj kontrast kao dijete…

Ne znam stvarno koja ih muka danas natjera da dođu u Zenicu, ali znam da sam juče, čekajući da Maza obavi svoje, ugledao jednog, u društvu ovdašnjeg momka – prijatelja i prevodioca, vjerovatno. Išli su mi u susret…
Javi se crnac Mazi a ona mahnu repom i čudno ga pogleda.
I djeca ispred zgrade su ga skužila:

– JOJ, VIDI CRNCA!
– ENO CRNCA!
– JOJ, JEST CRN!

Crnac je primijetio da je postao atrakcija pa uputi djeci jedan prijateljski osmijeh. Opet taj čudesni kontrast…
A jedan mali, musavi u Ibiševićevom dresu će:

– EEEE, DA ZNATE KOLKA JE NJEMU K..Ć.NA!
Bio sam zaprepašten nekoliko sekundi (konsterniran – što bi rekle spisateljice, hehe), a onda sam morao čučnuti, noge me za trenutak nisu držale…

Izvor: FB

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite Vaš komentar!
Molimo da ovdje unesete Vaše ime