Zahvaljujući zalaganju i trudu članova i članica zeničkog Udruženja „Svijet u slikama“, djeca sa poteškoćama u razvoju u ovom gradu već sedam godina dobivaju podršku koja im je potrebna.
Piše: Esmer Dragunić/Diskriminacija.ba
Osobe s autizmom aktivni su članovi društva kojima je potrebna naša pomoć i podrška, poruka je članova Udruženja „Svijet u slikama“ iz Zenice koji već godinama pomažu djeci s teškoćama u razvoju s naglaskom na djecu iz autističnog spektra. Vrijedni članovi udruženja, na volonterskoj bazi, svake sedmice po dva sata, od ponedjeljka do četvrtka, održavaju psiho-terapeutske tretmane s djecom koja imaju određene teškoće u razvoju.
Ovi mladi stručnjaci, nakon radnog dana na svojim redovnim poslovima, dolaze u prostorije udruženja i rade sa djecom. Kroz rad prema posebnom programu i principu jedan terapeut-jedno dijete, dobri rezultati postižu se za kratko vrijeme.
„Taj naš rad nazivamo tranzicijom zato što djeca mijenjaju terapeute. Nakon svakog odrađenog područja koje traje 20 minuta mijenjamo djecu, odnosno, djeca mijenjaju terapeuta kako ne bi navikli na samo jednog terapeuta već da se naviknu da sarađuju sa svima. U ovih sedam godina kroz naše udruženje prošlo je više do 150 djece i svi su postigli određeni uspjeh. Mnogo je bilo djece koja nikad nisu govorila, a kojima smo pomogli da se upišu u redovnu školu“, kaže Džermanina Mešić, socijalni pedagog i potpredsjednica udruženja.
Trenutno 26 djece dolazi na tretmane u ovo udruženje. Mešić ističe da je na listi čekanja više od 10 djece koju će uključiti u slučaju da neko odustane ili da nekome tretmani nisu potrebni.
„Zaista djelujemo kao jedna velika porodica. Ovu djecu ni po čemu ne razlikujemo od druge djece. Ona su postala dio nas i kad vidimo napredak kod njih, nema većeg zadovoljstva“, kaže Mešić.
Udruženje „Svijet u slikama“ osnovalo je, početkom 2012. godine, šest Zeničana i Zeničanki koji su tada studirali Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Tuzli. Njihov tim se poslije toga širio jer se povećavao i broj djece. Trenutno, ovo udruženje ima 13 članova – stručnjaka različitih profila. To su defektolozi, oligofrenolog, edukator-rehabilitator, logoped, surdiolog, socijalni pedagog, pedagog-psiholog, psiholog.
Rana intervencija je najbitnija
Kako kaže Mešić, ideja je bila da svojim radom i znanjem koje su stekli na fakultetu i raznim edukacijama pomognu djeci sa poteškoćama u razvoju koja i danas nailaze na velike probleme u društvu.
„Život ove djece je otežan. Nemaju adekvatnu brigu od države, a mnogo je i negativnih iskustava u njihovim svakodnevnicama. Dešavalo se kad se dijete koje je kod nas na tretmanu upiše u vrtić ili redovnu školu, roditelji druge djece koja pohađaju tu školu ili vrtić ne žele da njihovo dijete bude u istom razredu i općenito u kontaktu s djetetom koje ima poteškoće u razvoju. To je loša poruka i tako se ne smijemo odnositi prema ovoj populaciji. Trebamo ih prihvatiti i pomoći im što više možemo“, kaže Mešić.
Ona ističe i da se mnogi roditelji teško odlučuju prihvatiti da njihovo dijete ima autizam jer, kako kaže, vjerovatno se plaše da će biti „označeni“ u društvu. Takvo razmišljanje je potpuno pogrešno i potrebno je odmah reagirati.
„Rana intervencija kod ove djece je najbitnija. Kad roditelji kod svoje djece primijete određene poteškoće potrebno je da odmah reagiraju. Autizam uglavnom nastaje do druge godine. Za pojavu autizma prva stvar je kontakt očima. Oni to uglavnom ne ostvaruju, kada ih zovete oni vas ne gledaju. Takvo dijete ima određene stereotipne radnje, vrti se u krug, ispušta neartikulisane zvukove, maše rukicama, hoda na prstićima… Ima mnogo tih simptoma i nisu kod svakog djeteta isti“, kaže Mešić.
Ona dodaje da mnoga djeca koja dolaze na tretmane u ovo zeničko udruženje nemaju medicinsku dokumentaciju, nemaju dijagnozu.
„Svako dijete koje dođe ovdje mi procjenjujemo i nakon toga za svako to dijete izradimo individualni plan rada. Na dnevnoj bazi pratimo napredak u njihovom programu i na taj način im mijenjamo zadatke. Nakon što je dijete dva puta ostvarilo uspjeh od 80 posto određenog zadatka, mijenjamo taj zadatak i postavljamo novi“, objašnjava Mešić.
Najljepši trenutak
Članica ovog udruženja od njegovog osnivanja, Šejla Smajlović, koja je, inače, magistrica logopedije kaže da ovaj posao radi s velikom ljubavlju.
„Ovaj vid rada je nešto čime bih se mogla čitav život baviti. Svi smo mladi, razumijemo se i privatno se družimo. Svako ovo dijete zavolimo, postanemo bliski s njima i kada odu nedostaju nam. Jedan od najljepših trenutaka desio mi se nedavno na koncertu Van Gogha kod nas u pozorištu kada je na scenu izašao dječak koji je prošao kroz naše udruženje i pjevao s njima. Kad sam ga vidjela na sceni toliko funkcionalan, socijalan, druži se, komunicira, tad sam se rasplakala. Bila sam ponosna na sebe. Postigli smo nešto. Rekla sam sebi: ‘Ovaj dječak sad je aktivan član društva. Uspjeli smo. Ispravno radimo'“, kaže Smajlović.
Osim terapeuta, veliku ulogu u napretku ove djece igraju i roditelji koji s njima trebaju mnogo raditi i kući. Jedan od roditelja čije je dijete sa poremećajem iz autističnog spektra uspjelo napraviti veliki napredak je Mirzet Bjelopoljak. On je otac šestogodišnjeg Emana, dječaka koji već tri i po godine iz Kaknja svakodnevno dolazi na tretmane u zeničko udruženje.
Kako kaže Bjelopoljak, Eman s tri godine nije pričao, reagirao, niti gledao u oči kad mu se neko obraća. Tada mu je dijagnosticiran autizam.
„Živio je u svom nekom svijetu. Kad je trebao nešto samo je pokazivao rukom. Radom s ovim mladim ljudima u udruženju, ali i kasnije sa mnom i suprugom kod kuće, ostvarili smo veliki napredak. Eman sada već priča, komunicira s nama, mnoge stvari sam obavlja, traži od nas riječima šta mu treba. Prezadovoljan sam i neizmjerno sam zahvalan članovima ovog udruženja“, kaže Emanov otac.
Ovaj šestogodišnji dječak iz Kaknja trenutno ide u vrtić, a na ljeto bi se trebao upisati u školu.
„Poručio bih roditeljima djece s autizmom da se jave u ovo udruženje. Bilo šta da vide što nije u redu kao kod druge djece da dođu ovdje. Dobit će savjet i promjene su moguće“, poručuje Bjelopoljak.
