Piše: Sead Kratina (Pukovnik Aurelijano Buendija)
Na prozore stana mojih roditelja mjesecima dolazili golub i golubica. Šaban i Šepa, imena koja im je dao moj otac…
Šepa je tokom svog golubijeg života očigledno doživjela nesreću poslije koje se više nikada nike mogla osloniti na jednu nožicu: Stalno bi cupkala na onoj zdravoj nožici po prozorskom limu i kljucala rižu koju su mati i otac obilato davali. Simpatično i tužno… Šaban bi, džentlmenski, dozvoljavao Šepi da dođe u prvi plan tako da je Šepa uvijek bila iznad “pune sofre”, a on bi se zadovoljavao rijetkim zrnevljem u dubokoj pozadini i sve vrijeme zaštitnički tjerao nezvane goste iz golubijeg svijeta. U tome je bio veoma uspješan: Samo bi poneki vrabac uspijevao da ubode neko zrno.
Bio je duplo veći od Šepe…
Roditelji su imali običaj da im tepaju dok njih dvoje oprezno gledaju onim preplašenim tačkicama i čekaju gebiru. Stari izađe na prozor da zapali, eto ti Šepe i Šabana. Mati pomakne zavjesu, a njih dvoje su već tu.
Zavoli čovjek i golubove. A ništa: Samo perje i usrani prozori…
Prije, otprilike, mjesec dana majstori su vršili totalnu rekonstrukciju krova na zgradi prekoputa. A u šupljinama ispod tog krova, otkako znam za sebe, žive golubovi…
Više ne žive: Preplašeni bukom i ljudskom blizinom, kolektivno su odselili na neko mirnije mjesto i vjerovatno će se jednoga dana, kad utvrde da je teren čist, vratiti… Seobu su tada obavili i Šepa i Šaban. Nema ih više…
Mati je deset puta u posljednjih mjesec dana rekla: “Bože, kako mi fale!”, a stari samo šuti, duma nešto, odbija dimove i ne izjašnjava se, iako mu se u očima vidi tuga.
Zavoli, eto, čovjek i golubove, a ništa: Samo perje i usrani prozori…
Znam ja, Nihade, da je čovjek teški hajvan i da mu je i ovo malo duše, što ima, šejtan dao kako bi mu bilo teže. Ali, šta bi bilo s čovječanstvom bez to malo duše? Neka je…
