Volio sam ga jer je papa Franjo volio svijet u kojem živi. Volio je ljude – i to ne dijeleći ih na svoje i tuđe. U toj ljubavi nije bilo površnosti. Bila je to istinska ljubav s blagonaklonom dušom, s tješećim glasom, sa solidarnim izborom da stoji uz one koji trpe, koji pate, koji su gurnuti na društvene margine. Bio je glas ušutkanih, čije je srce često prepuno empatije za druge.
I ono još važnije – svoju službu nije shvatao kao ovlaštenje da bude sudac drugima. Nije dijelio svijet na čiste i nečiste. Govorio je da Crkva nije carinarnica, naplatna kuća Božje milosti, nego poljska bolnica, da mora biti Crkva siromašnih. Govorio je da i vjernik i nevjernik i homoseksualac i konzervativac i liberal i bogataš i migrant – da svi pripadaju jednom te istom čovječanstvu, da su svi jednako voljena i prihvaćena Božja djeca. Nošen vizijom sveopćeg bratstva i sestrinstva, bio je protiv izgradnje ograda oko Boga, protiv gradnje zidova straha i omraze među ljudima.
U vremenu kada svijet tone u isključivost, kada se dižu zidovi i gase dijalozi, papa Franjo je išao odvažno protiv toga. Otvorio je prozore i vrata Vatikana. Nije se bojao da kaže da su i u Crkvi prisutni farizeji – pojedinci i strukture koje se kriju iza svetih riječi, vanjske religioznosti, formalizma, ali bez milosti i ljubavi u srcu. I da su takvi dalje od Boga od ljudi dobra i čestita srca, čak i ako za sebe kažu da ne vjeruju u Boga!
Bio sam s njim u Sarajevu 2015. godine kad su ulice grada nakon dugo vremena prodisale nečim što nije ni puka politika, ni puki religijski formalizam – nego tiha, ali snažna nada. Tada je rekao:
“Mir se ne može kupiti. Mir se gradi u poštovanju različitosti, u prihvatanju.”
Bio sam i u Rimu neposredno pred kraj njegovog života. Susret s papom Franjom bio je trenutak koji je nosio duboku težinu, ali i izvanrednu milost. Dok je stiskao moju ruku, zadržao se nekoliko trenutaka duže, kao da osjeća težinu riječi koje će mi uputiti. Naša je zemlja, Bosna i Hercegovina, bila u njegovim mislima, u njegovom srcu, a i u njegovim molitvama. “Bosna, Sarajevo”, rekao je tiho, “budite ustrajni u dijalogu i miru!” Te riječi su bile poput blagoslova, ne samo za nas, već i za sve koji vjeruju da je dijalog, a ne rat, ključ izgradnje zajedničke budućnosti.
U tom susretu posebno je istakao i Pokret fokolara, Djelo Marijino, koje je i mene oblikovalo:
“S vremenom su prijateljstvo i saradnja rasli tražeći zajednički odgovor na vapaj siromaha u brizi za stvorenje i radeći za mir”, kazao je papa, prepoznajući u nekršćanima, koji dijele duhovnost Djela Marijina, braću i sestre s kojima dijeli san o ujedinjenom svijetu u suglasju različitosti.
“Vaše svjedočanstvo – rekao je – razlog je radosti, razlog je utjehe, posebno u ovo vrijeme sukoba, u kojem se religija često iskorištava za podsticanje podjela.”
I dodao: “Međureligijski dijalog, naprotiv, nužan je uslov za mir u svijetu, te je stoga dužnost za kršćane, kao i za ostale religijske zajednice” (Evangelii gaudium, 250).
Papa Franjo se nije plašio dizati svoj glas protiv zla. Kada je Gaza gorjela, kada su hiljade civila umirale u tišini svijeta, papa Franjo nije šutio. “Srce me boli zbog onoga što se događa u Gazi”, rekao je. Nije bio političar – bio je prorok! Nije birao strane – birao je solidarnost s nevinim, birao je život, birao je istinu. I zato su ga slušali i vjernici i nevjernici. Ne zato što je nosio bijelu odoru, nego zato što je nosio težinu svijeta na svojim plećima.
Nisam mogao ne primijetiti torbu koju je nosio sam. Ne kao simbol poniznosti – nego kao znak normalnosti, otpornosti na moć, bilo političku, bilo religijsku, koja tako brzo opija i zasljepljuje većinu ljudi. Franjo je bio papa koji nikada nije prestao biti čovjek. Papa koji je znao za siromaštvo iz mladosti, koji je znao za bol migranta, koji je znao šta znači ostati bez doma i bez sigurnosti.
Zato je i pisao enciklike koje nisu bile suhoparni dokumenti, nego glas savjesti čovječanstva, apeli čovječnosti upućeni svakom čovjeku, ne samo kršćanima.
U ekološkoj enciklici “Briga za zajednički dom – Laudato si” branio je rijeke, šume, planine, ugrožene biljne i životinjske vrste – zvao ih je, poput Sv. Franje Asiškog, “naša braća i sestre”. Govorio je da Zemlja ne plače samo zbog razornih posljedica klimatske krize po prirodu, već i zbog posljedica po siromašne, ne krijući da se iza razaranja prirode i stvaranja sirotinje krije savremeni kapitalistički sistem, sistem koji ubija.
U socijalnoj enciklici “Fratelli tutti” podsjetio nas je da niko nije otok, da je bratstvo nepoželjna riječ samo među onima koji se boje gubitka kontrole, koji ne žele odustati od poluga moći i izrabljivanja.
U “Evangelii Gaudium” pozvao nas je na radost i nadu – onu radost i onu nadu koja se ne da kupiti, jer dolazi iz služenja drugima, kojoj je izvor samo Bog i njegova moć da iz starog i istrošenog stvara novo.
U Sarajevu, dok je ljubio bosanskohercegovačku zastavu ispred katedrale, pokazao je svoju duboku povezanost s narodima BiH, pokazao je poštovanje prema zemlji koja je bila ispunjena boli, ali i nadom. Nije to bio površan, protokolaran politički gest. To je bio lični trenutak, čin ljubavi prema zemlji koja se pokušava oporaviti od zla rata.
Njegov zagrljaj sa svećenicima i časnim sestrama, koji su pretrpjeli ratne traume, logorske torture, ali ne mrze i pozivaju na opraštanje, bio je bez riječi, ali pun značenja, putokaz kojim nam je putem ići. Franjo nije samo slušao, on je bol drugih preuzimao. I donosio je utjehu, solidarnu tišinu koja liječi.
U njegovim očima migranti nisu bili brojke, prijetnja, neugodan višak, nego ljudska lica, naša braća i sestre. U njegovim govorima priroda nije bila puki resurs, objekt naše samovolje, nego Božje stvorenje. U njegovom srcu svijet nije bio teritorij, nego jedna jedinstvena porodica.
Zato, nećemo ti pljeskati sada, Francesco.
Nego ćemo pokušati živjeti ono što si nas učio.
Bit ćeš živ –
u svakom mostu koji izgradimo,
u svakom migrantu kojem pomognemo,
u svakoj rijeci koju nećemo zatrovati,
u svakom iskrenom “oprosti”.
U svijetu gdje si bio ruka koja, slično božanskoj ruci, nije stisnuta šaka prijetnje i osude, nego ispružen dlan koji pridiže očajne, slabe, posustale i neutješne.
Kenan HODŽIĆ, mirovni aktivista
nezavisne.com
