Ovdašnja uzrečica da „nismo svi isti“ možda je jedna od najkorištenijih kod nas u raznim prilikama i okolnostima. Mi ćemo je upotrijebiti za priču o Zlatku Ramiću, raseljenoj osobi iz Prijedora, našem sugrađaninu prethodnih skoro tri decenije. Zašto nije isti? – zato što iako ima pravo da traži od sistema i institucija krov nad glavom on nije i neće.
Komšiluk sa adrese Blatuša 28 zaslužan je da je Centar za socijalni rad saznao za Zlatka prije godinu i po dana, kada je „na papiru“ ostao bez krova nad glavom, a mi, TV Zenica i Centar za socijalni rad smo se pobrinuli da od sinoć više ne spava pod mostom.
Sreli smo ga u Blatuši ispred zgrade MZ gdje se ispostavljaju obroci korisnicima Gradske narodne kuhinja. Na pitanje u kojem je statusu kao građanin Zenice odgovara: „Ja sam raseljeno lice iz Prijedora 1992.g. Krajem i nakon rata bio sam u Zenici u školi u Peharama, pa poslije nekolikog odina u Gradačcu, i opet sam došao u Zenicu“.
Potom je došao u Zenicu prije više od 20 godina, i na kraju se smjestio na adresu Blatuša 28.
„Bio sam kod prijatelja skoro 20 godina u tom stanu. On je bio penzioner, slabovidno lice, ja sam ga gledao, bio mu kao pratnja, obavljao za njega kupovine, plažanje režija, sve što treba. Međutim on je umro prije godinu i po dana“, priča nam Ramić.
Zahvaljujući komšijama i komšinicama za Zlatka su u Centru za socijalni rad i saznali tada početkom prošle godine, nakon što je njegov prijatelj preminuo. Članovi porodice prijatelja su odnijeli i stvari iz stana, pa je jedina šansa bila da preživi, da se prijavi na narodnu kuhinju. Tada su mu u Centru omogućili i zdravstvveno osiguranje, pa je Zlatko ponosni vlasnik prve zdravstvene knjižice nakon 1992. od februara prošle godine. Na naše pitanje od čega živi sada odgovora: „Pa, ni od čega, ja nemam nikakva primanja, ja sam čovjek koji u životu ništa nema“.
Nakon što su mu omogućili zdravstveno osiguranje u Centru za socijalni rad su mu u proljeće prošle godine ponudili i smještaj u ustanovi, što je Ramić odbio, jer ga tada još niko nije tjerao iz garsonjere na adresi Blatuša 28. Ipak prošlog petka u ime vlasnika garsonjere Zavoda PIO ZDK su došli s rješenjem o preuzimanju stana. Od tada sve do sinoć Zlatko je novu adresu našao na Kamberovića polju ispod mosta. Saznali smo za to i odmah kontaktirali Centar za socijalni rad.
„Centar za socijalni rad je upoznat sa slučajem Zlatka Ramića. Tada su reagirale komšije i mi smo ponudili rješenje: smještaj u ustanovu, što je on odbio. S obzirom da bez saglasnosti ne možemo nikoga smjestiti a i da su predstavnici vlasnika stana, prema riječima komšija, obećali da će mu produžiti stanovanje još neko vrijeme, mi smo ga izgubili iz vida“, kazao nam je Muamer Mehić, direktor zeničkog Centra za socijalni rad.
Zlatko je pomoć je danas ipak prihvatio. Na naše pitanje šta planira dalje i očekuje li pomoć nadležnih kratko je rekao: “Nemam šta planirati, a ako mi ponude smještaj, hvala im, prihvatiću“.
Tako je on sada već, nakon nekoliko noći provedenih na obali rijeke Bosne na Kamberovićima, smješten privremeno dok mu se ne iznajde trajno rješenje.
„O pojedinostima vam ne mogu govoriti, jer su ti podaci zakonom zaštićeni. U svakom slučaju ovaj naš korisnik je zbrinut u stanu koji već koriste naši korisnici, dok se ne iznađe trajno riješenje. Mi ne možemo po hitnom postupku naći takvo rješenje, jer nam za to treba saglasnost i Zeničko-dobojskog kantona, a kapaciteti su popunjeni. Ramić će biti privremeno zbrinu dok mu se ne nađe smještaj u nekoj od ustanova, najvjerovatnije Domu penzionera, ali nakon što dobijemo saglasnost ZDK“, dodao je direktor Mehić.
Uz saglasnost, dakle, kantona s vremenom će Zlatko Ramić, Prijedorčanin sa zeničkom adresom biti trajno zbrinut u nekoj od socijalnih ustanova za brigu i smještaj. Zlatkov strah prethodnih godinu i po dana, otkako mu je prijatelj napustio ovaj svijet, a on svaki dan od tada čekao deložaciju, konačno će nestati. Sudeći po ovom primjeru nije uvijek do sistema, nekada je i do pojedinca, ili njegovih komšija. Sve pohvale onima sa Blatuše 28. (A. H.)
