Jedna od rijetkih žena iz BiH, kojoj uspomenu nije sačuvala samo historija, nego i narodna predaja je kraljica srednjovijekovne bosanske države Katarina Kosača-Kotromanić.
Često je zovu i posljednjom bosanskom kraljicom, iako je to bila Marija Branković (poznata i kao kraljica Mara Jelena; 1447. – nakon 1495.), supruga Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja.
Kraljica Katarina je žena koja je ostala bez muža, bez djece, bez domovine. Doživjela je sudbinu svog naroda i svoje porodice i spas tražila u izbjeglištvu. Razmišljajući naglas, lako je doći do zaključka da je kraljičin život toliko sličan životima tolikih Bosanaca i Hercegovaca, od kojih i danas brojni silom teških životnih drama žive u dijaspori daleko od svoje domovine. Brojni se u domovinu nikada nisu i neće vratiti, baš ni kao njihova kraljica.
U srednjem vijeku nije bilo lako biti žena (opet razmišljam naglas i dolazim do zaključka- nije ni danas, obuzet surovom stvarnošću porasta nasilja nad ženama). Posebno nije bilo lako biti žena na dvoru, koliko god se nama činilo da su živjele u sjaju i blagostanju, žene s kraljevskog dvora rijetko su znale šta je to ljubav i sloboda. Stupale su u brak iz političkih, društvenih ili ekonomskih razloga, a za ljubav niko ih nije ni pitao. Tako je bilo i sa Katarinom. Katarina je bila kćerka Stjepana Kosače i Jelene iz roda Balšića. Po naredbni oca, udaje se za Stjepana Tomaša. Za ondašnje prilike udala se prilično kasno, u 22. godini života jer je otac odbijao prosce dok se nije javio dovoljno ugledan – bosanski kralj.
Kad je postala ženom Stjepana Tomaša i bosanskom kraljicom pratila je svog muža na njegovim putovanjima i boravištima: Bobovac, Kraljeva Sutjeska, Jajce. U braku je dobila dvoje djece Sigmunda i Katarinu.
Kralj Stjepan Tomaš umire 1461. godine, a Katarinu će njen pastorak, Stjepan Tomašević ostaviti na dvoru i poštovati kao kraljicu majku. Godine 1463. Bosna će pasti pod vlast Turaka. Kraljica će u tim nemirnim vremenima doći do Dubrovnika, gdje se nadala pomoći. Međutim Dubrovčanima nije odgovaralo da kraljica propalog carstva boravi kod njih. Stoga odlazi u Rim i tamo boravi petnaest godina ispunjenih žalovanjem za svojom djecom i svojom Bosnom.
Kraljica je umrla 25. oktobra 1478. godine. Po vlastitoj želji pokopana je u crkvi Blažene djevice Marije Ara Coeli. Na njenom grobu prikazan je stasiti lik s kraljevskom krunom s grbovima bosanske države i porodice Kosača, a pri dnu je natpis pisan bosančicom.
Kraljici u čast i danas žene u kraju Kraljeve Sutjeske na svojoj narodnoj nošnji imaju crne maramice „katarinke“ . Kraljičin lik ocrtava nam i sudbinu Bosne na njenom putovanju kroz historiju. I tada su se, kao i danas gubili muževi, djeca i domovina. Ostaje nada u bolju budućnost i prisjećanje kako je narod bez svoje historije kao putnik bez putne dokumentacije.
/Razgovori o vjeri/ K.H.
