In memoriam: Otišao je pjevački velemajstor, Zeničanin, Bosanac i Hercegovac

Otišao je pjevački velemajstor, Zeničanin, Bosanac i Hercegovac, sa  jednim od najboljih anđeoskih glasova pop-rock muzike u bivšoj državi

ADIO, NAŠ DRAGI MLADENE!

Danas sam jako tužan, žalostan, duboko potresen! Tek sam se vratio sa ispraćaja na vječni počinak sa groblja Šušnjari u Doboju, gdje smo se oprostili od velikog BiH pjevača sa anđeoskim glasom, Mladena Vidovića, rođenog Zeničanina, koji je  poginuo u brutalnoj saobraćajnoj nesreći.

Sahrani su, iz Zenice, još prisustvovali i njegovi drugovi iz prve postave Pop-rock grupe Nemoguće vruće, koji su mu uputili posljednji pozdrav na vječni počinak: Miro, Edo, Juka i Brane koji se u Nemoguće vruće kasnije priključio, te Nandino,  čija je slika dječaka na omotu prve LP ploče bila znak raspoznavanja i maskota ove muzički nikad prevaziđene, pop-rock grupe u Zenici, ali i mnogo šire. Nedostajao je autor muzike i tekstova svih pjesama, Asmir Spahić Spaha, koji već 30 godina živi i radi u Češkoj Republici. On je uputio riječi iskrenog saučešća i žala za ovim velikim gubitkom.

Vječiti dječak
U neopisivoj tuzi do mene je stigla pretužna vijest da nas je zauvijek napustio Mladen Vidović, legendarni pjevač grupe “Nemoguće vruće” iz Zenice. Bio je i ostaje velikan, ne samo zeničke, već i bosanskohercegovačke, ali i muzičke scene bivše zajedničke države. Prestalo je da kuca srce u kojem je bilo mjesta za svakoga. Tragedija je pogodila brojne ljude u Zenici, ali i šire, koji su ga znali, cijenili i voljeli. I one koji ga nisu poznavali, ali su – u raznim prilikama – čuli i osjetili ljepote njegovog anđeoskog glasa. Plijenio je dobrotom, vedrinom, toliko njemu svojstvenom, čestitošću, a nerijetko i samozatajnošću, koja je bila jedan od znakova Mladenovog karaktera.
Za njega su još poodavno muzički autoriteti napisali da je “…talent i vokal kakav se rijetko rađa”.
I sada se sjećam, a godine su prohujale, pjesme na kojoj smo zajedno radili u vrijeme nastajanja grupe “Nemoguće vruće”. Poručivala je, uz ostalo, da ću “…biti dijete sve do svoje šeste decenije”. Ta pjesma nije nikada nije objavljena! Međutim, kao da je za Mladena pisana, jer je, eto,  sudbina htjela da življenje na svijetu ovome okonča upravo na početku te šeste decenije – poput dječaka,  zaigranog u djetinjstvu i odrastanju. Mladen je bio i ostao vječiti dobri dječak!
Mladen Vidović jeste vokal kojega Zenica nije, niti će ga zaboraviti. Iza njega i rok grupe “Nemoguće vruće” ostale su dvije velike LP ploče, dva studijska albuma (“Ljubavi malog Werthera” i “Ritam srca – Pod tvojim prozorom”). A na njima –  sve hit do hita, nesebično darivani, slaveći, prije i iznad svega, razdraganu mladost i najmagičnije u njoj: ljubav!
Nesretni rat, nikome se i nikada ne ponovio, prekinuo ga je u nastojanju da zvanično postane regionalna pjevačka zvijezda broj jedan, mada – u suštini – on to i jeste bio. Tvrdim, a znam da u tome nisam usamljen, da je imao bolji glas od vodećih prvih pjevačkih imena bivše Jugoslavije toga vremena.  

Tako smo počeli…

U mozaiku mojih sjećanja sačuvani su i detalji o tome kako smo pokojni Mladen i ja krenuli u saradnju. To se desilo upravo u projektu “Nemoguće vruće”. U osamdesetim godinama prošlog vijeka bio sam direktor renomirane kompanije “Atlas” za Bosnu i Hercegovinu, a Mladen golobradi i ambiciozni mladi pjevač, željan uspjeha. Sa članovima svoga tadašnjeg  benda – Mirom, Edom, Josipom, Jukom i ostalima nastupao je u predivnim plesnim večerima – svakog vikenda – u tada kultnom zeničkom Hotelu “Rudar”. Iskreno sam mu čestitao uvijek, kada god sam ga slušao i bio dirnut njegovim maestralnim interpretacijama. Hrabrio sam ga ovako: “Bravo, šampione, odličan si!”

Jednog ponedjeljka, poslije prethodne plesne večeri, došao je u moj ured i predložio mi da udružimo ideje i snage u muzici. Otkrio mi je da želi snimiti veliku LP ploču, rekavši mi: “Rekli su mi da mi samo vi u Zenici u tome možete pomoći, da snimim prvu LP ploču”. Prihvatio sam poziv, koji mi je bio i svojevrstan izazov i preuzeo ulogu menadžera, producenta, organizatora novog projekta. Tražio sam od njega i Benda da probe – umjesto jednom sedmično – ubuduće budu dva puta dnevno,  da se pišu autorski tekstovi i komponuje i pjeva vlastita muzika, da se mnogo toga promijeni u radu, da se bez predaha,  neumorno, radi i gradi savremeni, novi, jedinstven imidž grupe. “Potrošili” smo dane i noći u istrajavanju da bismo bili zenički i bosanskohercegovački muzički original i najbolji Bend.

Asmir Spahić zvani Spaha, autor tekstova i muzike na dvije LP ploče, koje je jedinstveni vokal Mladen lansirao u muzički svijet, nije bio u prvom sastavu benda. Naknadno smo ga – prije izdavanja LP  ploča – “doveli” u bend. To je bila Mladenova ideja. Rekao mi je tada “Spaha je autorski genije, dovedimo ga u Bend!”.  Znači, nije bio sujetan i čvrsto je vjerovao da je tek sa Spahom, kao kompozitorom i autorom tekstova, “Nemoguće vruće” prava stvar. Spahinim autorskim  remek-djelima Mladen je glasom poklanjao posebne emocije. I, u svome stilu, unosio nesvakidašnju, čak i antologijsku toplinu: nestvarnu blizinu  svake  – daljine.

Kako je nastalo ime

Bend je, da podsjetim, prije nego što je prerastao u projekat “Nemoguće vruće”, imao određena iskustva. U njemu su bili Miro, Edo, Josip, Juka, Mladen i drugi, ali smo, Spahinim i mojim dolaskom, praktično, počeli sve iz početka. Paralelno smo radili na novim pjesmama i  uporno  tragali za atraktivnim, novim, zvučnim, imenom za našu novu pop-rock grupu. Imali smo čak stotinjak prijedloga za Bend. Željezara je tada, sa oko 24 hiljade uposlenika, bila “glavna tema” u Zenici i svi prijedlozi su se vrtili  oko tog imena.  Onda je, čini mi se gitarista Miro Kovačević, predložio, a svi smo jednoglasno privatili – neka se zovemo  “Nemoguće vruće”. Kao simbol rasplamsanih zeničkih vatri, po kojima je decenijama “metropola čelika” bila jugoslovenskim privrednim gigantom.

Sa Mladenom na čelu obišli smo više puta cijelu nekadašnju Jugoslaviju i veći broj zemalja izvan nje. Bili smo gotovo svake nedjelje u kultnim televizijskim emisijama “Nedjeljno popodne”, u svim jugoslovenskim TV centrima: Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Skoplju…   

Za nezaborav je, primjera radi, i jednoipomjesečna turneja po gradovima bivšeg Sovjetskog Saveza, gdje smo dobijali frenetične aplauze publike, a naizmjenično su, između ostalih,  izvođene pjesme “Amerika” i “Pjeva Rusija” sa našeg prvog albuma.

Pokojni Mladen Vidović se, poslije neviđenog ratnog zla (od 1992. do 1995. godine), što se svom žestinom sručio na Bosnu i Hercegovinu, nekako povukao u sebe i udaljio od svjetlosti reflektora. Živio je mirnim životom sa svojom životnom saputnicom Sabinom.  Da je htio, mogao je – i morao –  doživjeti još veće uspjehe na muzičkoj sceni.

Neviđenu radost značila mu je supruga Sabina. Njena smrt – prije pola godine –  pogodila ga je i slomila, kako je pričao prijateljima, kao da se dogodio smak svijeta.

Adio, naš dragi Mladene!

Dragi Mladene, ostajemo tužni i ponosni na Tebe i Tvoj nemjerljiv doprinos u afirmaciji muzike na zeničkim, bosanskohercegovačkim i širim prostorima.

Tako nam je – kako nam je. Napuštaju nas, svjedoci smo bolne istine, mnogi muzički i ne samo muzički velikani.  Jedan od njih jeste i Zeničanin Mladen Vidović, čije će izvedbe u vremenu koje je pred nama malo ko moći da dostigne.

Dragi Mladene, Tvoje pjesme “Ljubav Malog Werthera”, “Hajde noći padajte”, “April me šalje do tebe”, “Najdraža”, “Uzmi me”, ali i sve ostale  pjesme sa oba albuma, žive i traju već više od tri decenije. One će i dalje živjeti, besmrtne su, a i Ti zajedno sa njima…

NEKA JE NAŠEM MLADENU, KOJI JE ZNALAČKI ODREĐIVAO DA RITMOVE SRCA I NEZABORAVNE PJESME NEMOGUĆE VRUĆE ODU U VJEČNOST, LAKA ZEMLJA ZENIČKA I BOSANSKA!

PANE ŠKRBIĆ