Intelektualac (dolazi od lat.intellectus, um) izraz je koji u prvobitnom smislu označava osobu koja se od ostalih ističe inteligencijom (moć shvaćanja, razumijevanja, poimanja, misaone posebnosti) s aktivnim odnosom prema okolini (prvenstveno društvu), a kasnije se taj termin proširio na svu inteligenciju (osobe s visokim obrazovanjem) koja se bave umnim radom kao dio svoje profesije ili zanimanja. U društvenim je naukama (filozofija, sociologija) ostala ta distinkcija između intelektualaca i inteligencije pa svaki intelektualac spada i u inteligenciju, ali se manji dio inteligencije (npr. profesori, liječnici, tehnička inteligencija i znanstvenici) može okarakterisati kao intelektualci.
Namjerno sam počeo definicijom iz vikipedije kako zbog percepcije intelektualca iz mog ugla ne bi oni na koje skrećem pažnju rekli da sam ljubomoran ili da ne dao Bog da iste mrzim, jer oni žive mantru, ko nije s njima on je protiv njih. Mržnju sam pobijedio još u ratu, jer mi je gušila moje književne derte što se migolje u ovoj duši rođenoj na kamenu hercegovačkom. Promišljanje je stalan zadatak, pa makar se nosilac razuma zatekao u hali a kamoli u sali gradskog muzeja. Promišljanje i jeste ono po čemu intelektualac nadilazi druge. Intelektualac nije izrod, već rod vrijednosti i poštovanja izgrađenog na vlastitim mislima, ali i djelu, koje se izdiže kao brana u svakoj prilici kada bujica gluposti krene. Nije to osobenjak kojem se prohtjelo pustiti bradu, obrijati glavu i vezati kravatu. Još gurati prst do sinusa ili nakačiti neki bedž kao određenje pripadnosti određenom taboru pa time i jednoumlju, čime gubi svoju osobenost, jer je prihvatio biti dio stada, a njegove misleće funkcije se stavljaju u jaram. Nisam želio zaustaviti ideju i sačekao sam evo skoro godinu od prvog ukazanja, iako sam u ramu te slike koja bi trebala biti historijska, (makar se većina nadala, op.a.) već u pojavi ugledao klimavi kamen temeljac. Promašena investicija! Ogledalo se to u očima skoro pa svih prisutnih željnih da popune intelektualnu sliku. Počev od bračnog para koji su ulazak u klub doživjeli kao večernje ispijanje čaja uz sapunicu gdje se drže da suzu ne puste, te hodže koji je kao intelektualac upisao pravo. Da ne spominjem djevojku, koja nalik margarinu u sve se miješa a svjesnost o sebi nema ni tamo gdje prstom dotakne. Tu je i visokomisleći član intelektualnog kluba koji svoje misaone svemire barče hadisom a kojih, zna se, ima trideset vrsta. Mogu biti tačni, ali i ne moraju. U naučnoj tvrdnji ne smije biti dvojbe i to bi “intelektualac od hadisa” morao znati. No on se trudi da mu izjave budu dovoljno mlake, da riječ vladara ne opeče. Ovdje neću posebno elaborirati one koji papirnato dosegnuše Mount Everest inteligencije ili im eto promaklo da ne baš intelektualno sebe potpišu za “eksperta” što je upravo egzaktan pokazatelj prosipanja ulja u hladnu vodu, da ostavi mrlju plutajuću. Neću spominjati posebno ni one koji su u klub došli ne svojom krivicom, znači nesvjesno. Jer ne vrijedi. Naravno, ugledao sam tu i umnih lica, ali po broju svi bi mogli stati na prste jedne ruke. Članovi kluba koji su obukli donji dio dresa izazvali su oštar gnjev onih koji su odrasli na istoj matrici “promišljanja po diktatu i serviranom citatu” a koji nose gornji dio dresa, jer su u aktuelnom pitajućem formatu gornji. To će izazvati stolicoubilački duel na uskom terenu Školske ulice. Lijepo zamišljena ali potpuno pogrešno realizovana priča o intelektualcima biva obični mahalski okršaj. Evo mjesec je izborne kampanje a znam da igračima sa donjim i onima sa gornjim dijelom dresa ne treba drugi protivnik. Dovoljni su sami sebi. To sve dodatno ide na račun skupine koje se naziva intelektualcima, a koji su trebali za godinu dana ponuditi makar jednu ideju ako ne i rješenje. Ponudili su problem! Nesreća je još veća da oponenti igrača iz Školske ulice sa broja 2., jesu odavno uvehle voćke sa političke grane. Pijandure i vucibatine! Glup, gluplji i još gluplji na istom panou. I kada sam pomislio da “nemere gore, more Omere.” Prevarant! To je onaj što se slikao sa rahmetli gradonačelnikom kako čisti snijeg još dok je bio stanovnik pomenute ulice. Da, to je onaj što je uzeo poveliku otpremninu iz federalnog parlamenta, potom zaledio penziju pa zdravstvo doveo do vela havle. No iz Školske ulice ponovo za izbore tipuju na “učenika generacije”, jer mu je to jedina refenrenca koju je stekao još u ratu. I gdje je onda ta intelektualna snaga koja nam se nudila iz historijske sobe Muzeja Grada Zenica? U guzici! Da upravo tako. Hedonizam na kojem istrajavaju traži novo samozadovoljenje. Mahati tuđim citatom dok je glava u pijesku, dominanta je guzica istog. Naivni će upitati, a narod, država? Ja i?
Stoga želim ostati budan na putu kojim hodim, bez želje da se uokvirim na slici članova kluba intelektualaca ali i bilo kojoj drugoj slici koju boji interes. Ne držim da će slika nadživjeti tragove mog mastila, makar se svjedočenje i ne desilo dok sam još među živima. Živi bili! No vrati mi se izreka Mevlane Dželaludina Rumija koju sam nosio u mislima pišući svoj roman ali i danas posebno, kako bi ostao na stazi ljudskosti, što bi rekli da ne skrenem. “Vidio sam mnogo ljudi koji nemahu odijela na sebi, ali i mnogo odijela u kojima nemaše ljudi.” Zato sliku iz muzeja koja se nešto kasnije premjestila u sramotno neuredne i zapuštene prostorije bošnjačke kulture Preporod, gurnuo sam u zaborav čim prije. Jer toliko se pogrešnosti ponavljaju u promišljanju Bošnjaka, da se isto svede samo na sliku.
Pamet se ne može slikati! Ona se kazuje i dokazuje djelom u kontinuitetu življenja u stvarnosti i bez iluzije. U protivnom, još ćemo slušati generale kada se oglase kao budale, a opet budale koje se oglašavaju i budu megafon jer nose opsesiju da odu u generale. Glasom koji nadmašuje decibele razumnog, često nalik revanju magaraca, a koji jedino ima za cilj probuditi zvijer na drugom kraju šume i ovaj mali prostor pretvoriti u zvjerinjak, ponavljanja su koja ovu divnu zemlju čine nepodnošljivom.
I da! Ne moramo svi biti stanovnici Školske ulice da bi se svrstavali u misleće. Razum je od Boga dar, a put je pojedinačni izbor svakog od nas. Gluposti koje se čine u ime naroda ipak su zajednička sramota. Zar ne?
Autor: Said Šteta, književnik i novinar
