Kriva je gravitacija!
Sinu mi na trenutak dok promišljam o tome šta je to što zaustavlja težnju čovjeka od rođenja do smrti da kroči u ta zvjezdana područja i bude dio sazviježđa, i još mu potvrde, da, Ti si zvijezda! Da nije taj put sa konačnim ishodom sjaja i blještavila, prvi se uvjerio mitski letač Ikar. Sunce mu istopilo vosak na krilima da je pao i razbio se, ma znate već. Neki daju silno bogatstvo da ugaze u zvjezdane staze i opet fulaju na planetu gdje nema ni vode a kamoli zvjezdanog praha. U tom beživotnom svijetu, bolje kazati bezdušnom, oslikava se samo materijalni put koji odiše prazninom, da bi konačno ugledali krhotine gluposti. Nije gravitacija ali glupost da.
“Ne uljepšavaj svoje tijelo, već svoje srce i dušu. Jer vanjština je ono u što gledaju stvorenja, a unutrašnjost ono u što gleda Stvoritelj,“ reći će Dželaludin Rumi u svojim besjedama o životu. Potresen događajem koji je poput zemljotresa zadrmao medijski prostor, ne mogu ostati miran. Naučen da i poslije najjačeg zemljotresa, slijedi neki novi, manjeg ili većeg inteziteta, ne posustajem u razmišljanju da je ta glumica, ta nevina žrtva, nečija kćerka. Da ju je rodila majka dok je otac pod prozorom porodilišta brojao jauke i čekao da se na prozoru pojavi blijeda kao zavežljaj u kojem je na svijet donijela novi život. U mojim mislima nije se oslikala u konturama zavodljivosti, jer svako razmišljanje o djetetu, makar imalo i više od punoljetstva, počinjem i završavam da je dijete. Sve drugo je bolesno, kao u slučaju kada tamo neki otvori školu u kojoj će zarad jačanja za taj neki “okorjeli, grubi svet” pripremiti mlado stvorenje na način da će mu prvi učiniti sve te gadosti koje ga očekuju u tom svijetu za koji ga priprema. Sličnih posrednika do neba ima u svim porama društva, i među predstavnicima religija, što je strašno a nije zaustavljeno, o čemu povijest govori. Dobro raspoređeni đavoli, sotone, šejtani, Iblis savremenog doba, onaj isti koji je prvog čovjeka Adema i prvu ženu Havu, ili ti Adama i Evu namamio na zabranjenu voćku i tako izveo iz dženneta ili ti raja. Oni su tu okolo, nalickani, ma fine đavolje čike koje mirno seksualno zlostavljaju djecu i čine neizlječivo traumatična nasilja.
Posebno sam zgrožen epidemijom reakcija koje čuče godinama, i kao duh iz aladinove lampe nahrle nakon medijski uzburkanog događaja. Postavljena je i linija fronta koja u psihoterapeutskoj praksi ima jasno definisane razloge, a koji opet neće ili će vrlo malo pomoći žrtvi. Tek da se zadovolji vlastiti ego, da se oglasio ili oglasila. Bez želje i odlučnosti da se zlo zaustavi i sasiječe u korijenu, isto zlo već stoljećima poput virusa mutira iz gadnog u gore, a laboratorij svijesti još ne proizvodi adekvatnu vakcinu pouzdanog dejstva.
“Neznanje je Božji zatvor. Znanje je Božja palača,“ reći će opet Dželaludin Rumi, kojem se stalno vraćam.
Pa otkud onda ovoliko neznanja?
Kao pjesnik svjestan tih zvjezdanih daljina, zavirim u svoj džep u kojem ne držim novac već samo maštu, dovoljnu da je trošim na putu do istinskog neba gdje mi neće kročiti noga, ali hoće duša. Oni, kojima je materijalizam preči od znanja, i vječita opsesija “da sam ja neko” ne biraju sredstva. Inficiraju um, kao aspekt intelekta i svijesti, doživljen u kombinaciji misli, percepcije i pamćenja, i tako potiskuju razum kao sposobnost razboritog (logičkog, kritičkog) rasuđivanja, te pokleknu pred benignim neostvarenim željama. Tu odmetnici, ti samozvani posrednici do neba, koje sam već nazvao šejtanima, sotonama, đavolima, Iblisom savremenog doba, u bari pohlepe traže svoju žrtvu. Roditelji se hvataju za srce dok čekaju u begstejdžu ostvarenja da im dijete postane zvijezda, a tamo na podijumu očekivanog taj “čarobnjak zla” upravo gasi i posljednju zvijezdu u očima tog istog djeteta stavljajući poganu ruku gdje joj nikako nije mjesto. Ko je zato odgovoran?
Ne očekujete valjda da ću sada reći roditelji. Nikako! Jer i sam nosim tu odgovornost i apsolutno osjećam trnje u stopalima, ali i zadovoljstvo svjesnosti da nismo i ne možemo biti zvijezde i da je samo bitno da budemo ljudi. Ne krivim ni žrtve kako se to neki usuđuju, jer njihova žrtva i trauma koju nose dosta im je za cio život. I prije nego išta kažete trebamo stati svi pred ogledalo. Muškarci i žene isto. Pa nije ni Adem sam išao u jabuke. Dobro pogledati refleksiju ogledala, da kojim slučajem u liku nasuprot ne ugledamo potencijalnog posrednika do neba. Tek poslije i nakon promišljanja kako to upravo činim, glasno reći. Kriv je svijet poremećenih vrijednosti! Krivi su svi oni što nagomilano zlo i otkriveni zločin pokušavaju staviti u okvire teoretskog posmatranja i trenutak pažnje, jer to je medijski IN, i tako do nekog novog otkrića, neke nove žrtve. Krive su dvorske lude na prijestolju koje careve razuma tlače u sluge. Oni ponajviše! Te glave što vladaju i dalje će puniti ekrane da nam nametnu osjećaj svoje “svemogućnosti”, dok su im iza leđa, jer su im samo paravan, sotona, šejtan, đavo, taj savremeni Iblis, čija će ruka posrednika do neba, ponovo sletjeti na intimno mjesto da uništi neki mladi život, a onda puno, puno života.
Ne zapitaju se, imaju li oni vlastitu djecu ili samo potencijalnu žrtvu posredniku do pakla. Ne pitaju jer ne znaju.
Ljudi svakodnevnice kojima su cipele racionalno prevozno sredstvo do neba, snagom znanja i čistotom duše, moraju na vrijeme znati prepoznati aktere užasa. Ne zavaravajmo se, nisu to službenici biro za zapošljavanje kadri da spuste ruku na intimno mjesto, nudeći posao iz snova. To je đavo, šejtan, sotona, Iblis, zlo kojeg valja što prije istjerati na sunce pravde i pravednosti, ma ispod koje mantije da se krilo. Ili nečijih leđa, svejedno. Iako se i sam đavo boji vatre, isključiti mu grijanje. Čak i u crnom fraku biće obični pingvin. I da, ovi sa biroa vode samo evidenciju.
Znanje je Božija palača!, reče Rumi, i zaista mu vjerujem.
Piše: Said Šteta, književnik i novinar
