Uz Dan ljudskih prava bavimo se jednim od temeljnih, zagarantovanih i Ustavom naše zemlje, prava na zdrav okoliš. U kolikoj se mjeri ta prava poštuju očito je Zeničanima, naročito u zimskim mjesecima, kada zagađenje dostiže prag uzbune.
Javnost BiH nije dovoljno upoznata s pitanjima zaštite okoliša, a još manje s mogućnostima aktivnog učešća pri donošenju i primjeni određenih zakonskih odredbi. A najmanje sa pravima koja izviru iz međunarodnog, ali i domaćeg zakonodavstva.
Zakon o zaštiti okoliša propisuje obavezu nadležnim organima vlasti da pri donošenju odluka koje direktno utiču na čovjekovo neotuđivo pravo na zdrav okoliš uključe širu javnost. To je ujedno i prvi stub Arhuske konvencije, i u našem pravu obavezujećeg dokumenta, koji nam garantuje uživanje jednog od osnovnih ljudskih prava, prava na zdrav okoliš.
Aktivno učešće javnosti u kreiranju i provedbi odluka iz oblasti okoliša preduslov je za ostvarenje načela održivog razvoja, ali i jednog od osnovnih ljudskih prava, prava na zdrav okoliš.
Treći stub Arhuske konvencije je pravo građana čija se prava po ovom osnovu ugrožavaju, na neometan pristup pravosuđu.
Zenica, grad teške industrije, već generacijama je talac privrednog razvoja grada i države, ali i nezainteresovanosti odgovornih za zdravlje i sudbinu njegovih stanovnika.
Dok nam međunarodne konvencije pa i najviši propisi države priznaju zdrav okoliš kao temeljno ljudsko pravo, Zeničani su osuđeni na zrak bez kisika, teško zagađenje okoline i život bez pravne zaštite.
„Državi nije bitno zdravlje građana. Ne brinu se oni koliko nešto zagađuje. Oni samo brinu koliko će se novaca sliti u budžet, koliko će se poreza i taksi skupiti, da oni imaju novca da ga troše kako oni hoće. A zdravlje građana im nije ni u peti”, ukazuje predsjednik UO Eko foruma, Samir Lemeš.
Govoreći o neuspjehu krivičnih postupaka, koji su prehodnih godina vođeni protiv zagađivača kao i osoba u strukturama vlasti, odgovornih za brigu o zdravom okolišu, Lemeš zaključuje da pravodusni organi namjerno odugovlače sudske procese, kako građani ne bi imali pristup međunarodnom pravosuđu.
Stoga, u borbi za osnovna ljudska prava, kakvo je i pravo na zdrav okoliš, državu treba udariti tamo gdje je najtanja, a to su međunarodni fondovi i banke, koje kreditiraju kako korporacije, tako i državne institucije.
„Sve te banke imaju u svojim politikama zaštitu okoliša, kao neko opredjeljenje, ali je pitanje koliko se to implementira. Mi ćemo u budućnosti nastaviti sa pritiscima, pogotovo na EBRD, koja je nama, kao, poklonila akcioni plan za zelene gradove, koji je zapravo samo mamac za njihove kredite”, ističe Lemeš.
Kada govorimo o pravu na čist okoliš, ali i o iskustvu Zenice, jedini način na koji se stvari mogu promijeniti, istina postupno, ali sigurno je konstantan pritisak javnosti na korpopracije, ali i na organe državne vlasti, čija glavna uloga i jeste da građanima osigura neometano uživanje u svojim pravima i osnovnim slobodama. (S. Stević)
