Oblačim noć umjesto džubeta, tešku k’o ovaj dunjaluk. Još se na jaciji ljudi izmiču, ko biva nije dobro biti meni blizu. Nisu ni pored. Ja u mihrabu a oni iza, ali k’o da bi izmakli bliže vratima.
Pritislo me džamijsko kube a meni fino, neću iz džamije. Neću! U njoj ću zadnje konačiti.
Okrenem se u mihrab, čirak odavno ugasio, a ja sjenka na koju je palo nekoliko zraka mjesečine.
Mihrab tvrd a leđa mehka. More svaka nevolja na njih udariti.
Ja sam Abdulvehab Žepčevi, od oca Abdulvehaba. Učio sam kod alima el-hadž Kerima Zade. Potom u medresama u Žepču i Fojnici. Naučio turski i bosanski, ali i arapski. Pristupio tarikatu i postao derviš na Oglavku kod Fojnice. Ono Ilhamija mi dodali, jer znači nadahnut. Volim sve što je od Gospodara, pa i smrt. Zapisujem u stihove! Ja sam imam i hatib Ferhadije džamije u Žepču. I sa mimbera znam plesti gajtan od riječi. Vlast ne voli da je se proziva ni u pjesmi. Od kad je dunjaluka vlast hoće da joj se lijepo pjeva, pa bi da joj narod dođe k’o dvorska luda. Da pjeva i kad joj do pjesme nije. Šta je pjesnik ako ne zna nositi bol? Ubrati ružu a ne dodirnuti trn! Zar nije vrijedno ljubavi, nositi trnje u jagodicama za samo jedan miruh voljene?
-Oooo Abdulvehabe!
Glas me presiječe dok sam stajao da zanijetim i klanjam koji rekjat noćnog namaza.
-Nisi li čuo poruku što ti je po glasniku poslah? Odzvanjala je praznina džamije u kojoj stojim sam.
-Jesam!
-Ja i?
Pita me glas iz debelog kamenog zida, dok me noć pritišće postekiji.
– Kakav bi to pjesnik bio kad bi stiha pogazio
što u kalem duša proli, to mi razum isto voli
– Onda kreni u Travnik sa sabahom!
– Hoću Dželaludin-paša.
Ako je volja Sultanove krune na malom pjesniku svesti račune
ne umru svici kad ljeto prođe, svakom zemanu novo svjetlo dođe
Ušuti glas od kojeg su zidovi podrhtavali i ne odgovori. Mrak pritišće, guši. Čelo primi šare od ćilima. Ezanom se oglasi mujezin. Nikad na sabahu nije bila punija Ferhadija džamija u Žepču.
-Mujezine, džamiju pripazi. Džematlije za njim sad klanjajte isto da sam i ja u mihrabu.
– Kud ti kreneš mi ćemo za tobom! Povikaše džematlije, a sinoć bi bježali.
– Jok! Ovo je moje putovanje što ga pjesmom platih mjesto dukatima. Biće da se ni vratiti neću, jer Allahu poziv ne odbijam, a vladaru zapalo da sudi.
Mujezine, pazi mi na djecu. Muhameda, Emina, Halila, tri jabuke što rumen bacaju. Ne daj der im haram da kušaju, makar Bosne rijeke večerali. U teftere ostavljam vam pjesme, još će novi zeman ih pjevati. A ilmihal za puno zemana, nek se znanjem nova djeca kite. Sa mimbera pjesmu ne čitajte, već na uho, svaka vlast je gluha. Pod džubetom i pred kljuse moje, sada odoh veziru na dvore. Neka Travnik upamti za svagda, da je pjesma vezira sasjekla, da mu mezar u korovu cvate. Meni mrtvom dođu na kanate sa rukama dovom što mirišu. Selamite ko sabah prespava, novom danu taj malo svjedoči.
Korak lahak, obuća imana, odvela je pjesnika dželatu, Ali Dželaludin paši.
Sa mimbera stare Ferhadije kažu još se stihovi pročuju. Nije Žepče selo na kraj svijeta.
Said Šteta, književnik i novinar
