Prošlo je četvrt vijeka od jednog od najvećih zločina protiv civilnog stanovništva počinjenih za vrijeme agresije na BiH. Na današnji dan, 1995. godine, dogodio se stravičan masakr na tuzlanskoj Kapiji. Jedna godina više ne znači ništa za bol porodica ubijenih, oni će svoju tugu nositi dok su živi.
“Nekad mi je dobro, a nekada ne mogu dođi ni na obilježavanje 25. maja. Moja supruga već 15 godina ne može da dođe, mislim da bi joj bio kraj kada bi došla”, rekao je prije nekoliko dana Arif Ahmetašević, čija kćerka Edina ubijena na Kapiji kada je imala samo 20 godina.
Zločinačka granata s Ozrena 25. maja 1995. godine ubila je 71 osobu, a ranila više od 150. Stradali su uglavnom mladi, a prosječna starost ubijenih bila je manja od 24 godine. Za ovaj zločin pred Sudom BiH nekadašnji komandant Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske Novak Đukić, osuđen je na 20 godina zatvora jer je naredio da se topovskim projektilima gađaju civilni ciljevi u Tuzli. Đukić je prije odlaska na izvršenje kazne pobjegao u Srbiju, gdje i danas slobodno živi, jer ima srbijansko državljanstvo. Sve to dodatno iritira porodice žrtava, jer je Đukić jedini pravosnažno osuđen za ovaj zločin, a nije iza rešetaka.
“Najteže čovjeku pada je to što je onaj koji je osuđen slobodno šeta Beogradom. Njegovi saučesnici također šetaju po Srbiji. Roditeljima je ostalo da svakodnevno sa sobom nose tugu i bol”, rekao je jednog 25. maja Hilmo Bučuk, čija je kćerka Lejla ubijena s nepunih 17 godina.
Zločin na Kapiji bio je i ostao najveća rana u historiji Tuzle i to se da osjetiti svakog 25. maja. Grad soli ovoga dana nije svoj. Sve je tiše. Šetnja gradskim ulicama toga dana nije šetnja nego samo prolazak, a odredište su Slana Banja gdje je sahranjena 51 od ukupno 71 žrtve i Kapija, gdje cvijeće i svijeće ispod stihova Maka Dizdara i onoga ko ne zna gdje je došao upozoravaju da pogleda, upita, sazna.
Ove godine na Kapiji neće biti uobičajenog komemorativnog programa, a delegacije će uz poštovanje mjera uvedenih zbog pandemije koronavirusa, položiti cvijeće prvo na Slanoj Banji, a potom na Kapiji, uz poštovanje distance.
Malo je Tuzlaka kojima 25. maja 1995. godine nije ubijen neko, barem poznanik. Oni mlađi koji tada nisu bili ni rođeni, već četvrt vijeka slušaju i uče o svojim vršnjacima koji nikad nisu stigli da budu odrasli ljudi, da imaju svoju djecu, ali i o onima malo starijima, čija djeca danas nemaju oca ili majku, jer je neko smislio monstrozan plan da granatom pokuša ubiti grad.
Zbog njih 71 danas je u Tuzli sve tiše…
