Piše: Said Šteta
Dugo nisam napisao kolumnu, kao moj odgovor na stanje i društvene prilike. Nisam, jer mi se činilo da čovjeku svakodnevnice je ionako pun “kufer” izolacije i svega onog što proglašena pandemija virusa korona donese.
No, čekajući da prođe opsade zemaljske kugle, strpljivo poštujući svaku nametnutu mjeru, ne mogu a da ne progovorim o nama, prije i sad.
Činjenica je da živimo tuđe živote, dok oni na vlasti podebljavaju vlastite i to traje od rata do danas. Činjenica je da smo se nalazili u glumcima, pjevačima i pjevačicama, pa tako su mnogi dobili morsku bolest gledajući film prvenac jedne pjevačice koja je ovih dana zatočena. Činjenica je da smo noći provodili “drugujući” sa obnaženim u kojekakvim rialitijima i čekali neku gadost do jutra. Odlazili na posao neizvjesnosti, kod skorojevića koji je koliko jučer bio goljo i požurivali da se vratimo pred ekrane televizora, a kasnije mobilnih telefona, kako bi se umrežili u virtualni svijet u kojem nema gazde, nema brata, već sve ono nedostižno u stvarnosti. Činjenica je da smo na poziv onih sa vlasi odazivali se prije nego li Uzvišenom Stvoritelju, pa i lajali i mrzili tamo nekog po partijskoj dužnosti, bez empatije na prvog komšiju, na čistača na ulici, na policajca u izlizanim cipelama i uniformi, na doktora koji je kriv za sve naše bolesti a koji nema platu ni kao jedna lokalna pjevačica. O starletama koje izvorno oponašaju najgori oblik kurve i nemorala, da ne govorim. One su u našim očima IN!
Kada je neko upalio crveno svjetlo cijelom dunjaluku, ono kao nekad ispred rendgen sobe, i rekao da virus putuje svijetom i da će pokucati na svačija vrata, opet je naša pohlepa isplivala na površinu.
Kupovalo se brašno i toalet papir u istim količinama. To je najbolje oslikavalo stanje potrebe!
Zatvoreni među zidove počeli smo brojati zaražene i mrtve. Mali je čistač i dalje čistio ulicu, sada pod maskom, policajac u istoj uniformi hodao cestom i upozoravao neodgovorne na mjere zabrane, a doktor u ispranom mantilu čekao oboljelog bez maske i bez rezervnog para rukavica. Moj komšija, mlad medicinski tehničar prestao se viđati na hodniku, jer iz bolnice sa zaraznog odjeljenja gdje radi, skoro da ne dolazi. Utrkujemo se brojati žrtve tamo, dok u svojoj avliji ne čujemo jauk. Na naslovnicama novina i portala pišu se hvalospjevi kako je neki vlasnik kompanije “donirao” maske. Taj isti vlasnik, dojučerašnji kočijaš kome je vlast natenderila sve što se dalo natenderiti, danas je bajagi human sa količinom maski čija vrijednost ne prelazi cijenu točka na njegovom četverotočkašu. U isto vrijeme ćelavi dvojac jedne partije, dva parlamentarca, inače dva momka sa istekom roka tranjanja, slikaju se na društvenim mrežama sa maskama i rukavicama kakve nemaju ni medicinari u bolnici. U hotelu sa četiri zvijezde pravi se karantin za “povratnike” iz inostranstva, jebote k’o da gostuje reprezentacija Izraela. Ali kada se krčmi novac, taze dobijen od MMF-a neka to bude otmjeno.
Za to vrijeme naš zlatni momak, atletičar Amel Tuka poklanja sredstva iako i sam trenira od donacija i niže nevjerovatne uspjehe. Tu je i Mirsad Čizmo, koji neće pred kamere a donirao je respiratore bolnici. Ima još puno primjera dobrote, samo prvo moramo sagledati svoje slabosti, jer njih je daleko, daleko više. Ja sam recimo ponosan da Federacija Bosne i Hercegovine pomaže testovima na korona virus Republiku Srpsku. Jer su i tamo ljudi, jer bolest ne zna da li je neko pjevao četničke pjesme na slavi u Srebrenici, ili je u tišini svoga doma istinski molio za spas. Ponosan sam na dječaka Alija iz moga zavičaja u Hercegovini koji je prekršio mjere zabrane kretanja i danima i noćima gasio požar u dolini rijeke Neretvice, tamo gdje crnogorski avioni za gašenje nisu došli, a mogli su.
Čiko iz izolacije opet je zaboravio gdje je dolina Neretvice???
Sve ovo navodi na zaključak da je virus u nama već godinama. Moramo ga otkriti, učiniti da naše tijelo i prije propisanih simptoma krene ka ozdravljenju. Zato iskoristimo ovo vrijeme izolacije da kako to reče turski mislilac Mustafa Islamoglu, pospremimo stvari unutar sebe. Jer tamo je naše sve, tamo smo mi onoliko koliko se čovjekom osjećamo prije svega. Ali tamo je i naša porodica, naši prijatelji, i u konačnom naša država Bosna i Hercegovina. Ma kako da se zvao, trebaš znati da gdje god da si u svijetu, jednom će, evo kao sad, doći autobus i vrati te u Bosnu i Hercegovinu. Neću ni u primjeru navoditi onu drugu mogućnost koju Italijani ovih dana koriste dolazeći na vrata porodica žrtava virusa korone.
Jedno je sigurno!
Ukoliko ne smognemo snage da govnetu kažemo da je govno, prihvatit ćemo stanje da se gušimo u smradu istog. Proljeće je vrijeme cvjetanja i biti čovjek znači biti dobrote jedne cvijet.
Za sve koji jesu i nisu, ali i za cijeli svijet. Bolje je!
