Ovogodišnju centralnu manifestaciju povodom 1. maja – Međunarodnog praznika rada, Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine (SSS) organizovaće skromno u Zenici, ispred kapije 4. zeničke Željezare. Predsjednik SSS-a Selvedin Šatorović kaže da su odlučili da će biti uz radnike Željezare, koji još nemaju uvezan radni staž.
Tradicija Balkana
“Tu će doći članovi organa SSS-a, članstvo, podijelićemo radnički grah. Dakle, 1. maj ćemo iskoristiti za priču o radničkim problemima, o našim zahtjevima koji su vrlo eksplicitni. Zahtjevi su utvrđivanje najniže cijene rada, donošenje zakona o uvezivanju radnog staža, o zaštiti na radu i o štrajku”, kaže Šatorović za Oslobođenje.
On pojašnjava da se SSS ove godine odlučio na ovakav način obilježavanja 1. maja s ciljem ukazivanja na konkretne probleme radnika, u preduzeću koje ima konkretan problem, a koji je direktno vezan sa zahtjevima SSS-a: “Mislimo da je najbolji način da pričamo o tome”.
Znači, ni ove godine u Bosni i Hercegovini neće biti masovnih mirnih protesta radnika, poput onih diljem svijeta na Međunarodni praznik rada. Na pitanje zašto se kod nas, iako su radnici u veoma lošoj situaciji, ne praktikuje masovna šetnja radnika u znak protesta zbog uvjeta rada, Šatorović pojašnjava: “Sve zemlje bivšeg socijalističkog bloka imaju problem s tim, s obzirom na to da su im sindikati bili jak društveno-politički faktor u prethodnom sistemu i da se 1. maj obilježavao zbilja kao praznik rada. Niti u bilo kojoj zemlji ex-Jugoslavije, Mađarskoj, Rumuniji i slično nema te tradicije koja je na Zapadu prisutna 50 ili 100 godina. Dakle, nama će toliko otprilike trebati da na neki način možemo napraviti te stvari, da hipotetički, ružno rečeno, dođe do smjene generacija i dođu nove generacije koje nisu upamtile onaj sistem kada su radnici imali zagarantovana prava, imali jasno definisan položaj u društvu i da je to jedan drugačiji modalitet borbe za svoja prava. Ono što je žalosno je i to da većina radnika taj 1. maj možda ima jedini slobodan u mjesecu ili u 15 dana i onda iskoriste priliku da se druže s prijateljima ili porodicom. To su neke stvari kojima se mi kao sindikati moramo prilagođavati. Sindikati ne mogu tražiti od radnika da se prilagođavaju sindikatu, već obrnuto. Sindikati se moraju prilagođavati radnicima.”
Šatorović kaže da je jedna od zamisli bila da sindikat ode sa radnicima na jedno od izletišta i razgovara s njima, dijeli im propagandne materijale, ali su ipak odlučili da je pitanje neuvezanog staža puno urgentnije, jer “ljudi umiru bez zaslužene penzije”.
“Radnicima je ovdje predočeno sve negativno iz Evrope: visoke cijene goriva, visoke cijene cigareta, visoke cijene namirnica, ali ništa nismo dobili što je na Zapadu pozitivno, poput socijalnog zbrinjavanja radnika. Radnici se nisu prilagodili Zapadu, ali se nisu prilagodili ni poslodavci. Oni radnika na ovim prostorima tretiraju kao robu i pokušavaju da njegov rad što više obezvrijede, pokušavaju da ga što više iskoriste. Za posljedicu imamo veliki broj odlaska mladih ljudi odavde, jer ne žele raditi za mizerne plate”, ističe Šatorović neke od problema radnika danas u BiH.
Kao primjer navodi i to da internacionalne kompanije prisutne kod nas radnike u BiH plaćaju pet ili šest puta manje za isti posao od radnika u zemljama zapadne Evrope.
Tri su partnera
“Vlasti još nisu shvatile poentu socijalnog dijaloga, koji je također evropska tekovina i niko ne kritikuje vlast što nemamo sjednice Ekonomsko-socijalnog vijeća kako bi se utvrdila najniža cijena rada već 18 mjeseci. Prvi maj je tekovina Zapada i radnici mu se još ne prilagođavaju. Mi tražimo od radnika da se oni prvi prilagođavaju nekim procesima, a zaboravljamo poslodavce i vlast koji bi isto trebali da preuzmu ove evropske standarde”, zaključuje predsjednik SSS-a BiH.
Šatorovićev odgovor na pitanje kada će radnici u BiH shvatiti da za 1. maj mogu izaći na ulice masovno i tražiti svoja prava je: “Onog momenta kada ostvare pravo da rade samo 40 sati sedmično, a ne 60, kada ostvare pravo na dostojanstvenu plaću i budu imali normalnu mogućnost da vikende provode sa porodicama i prijateljima, kada postanu sigurni da sutra neće biti bez hljeba i da neće biti u poziciji da im banka plijeni stvari jer ne vraćaju kredite. Tada će oni moći žrtvovati 1. ili 2. maj za demonstracije.”
izvor: Mimi Đurović Rukavina / Oslobodjenje.ba
