U okviru svojevrsnog motivacijskog programa “Galerija”, kojim braća Ivan i Andrija Petrović žele privući što više umjetnika u elegantni prostor Cabaret cluba i ukazati na potrebu osnivanja gradske umjetničke galerije u Zenici, za Dan nezavisnosti, 01.03.2019. (petak) organiziraju do sada neviđenu izložbu slika na prostorima BiH “Igra staklenih perli”. Naime, riječ je o tehnici rađenoj smolom-staklenom vodom ili živom vodom.
Na Tjentištu smo imali dom kulture, amfitetar, kino, diskoteku, centar za mlade, bazen, sportske terene…Dolazili su ljudi iz cijeloga svijeta: sportisti, muzičari, naučnici, brigadiri, glumci, akademci, umjetnici, srednjoškolci…Tjentište je godišnje posjećivalo preko 30.000 ljudi. Zamislite kako sam se osjećala bogatom što sam upoznavala ljude iz cijeloga svijeta, što sam slušala omiljene bendove poput Bijelog dugmeta i Divljih jagoda na bini udaljenoj nekoliko stotina metara od moje kuće, što imamo čudesnu Perućicu, jednu od posljednjih očuvanih prašuma u Evropi, i što živim u Dolini heroja.
Gimnaziju sam pohađala u Foči, gdje sam i upoznala ljubav mog života – Avda, tada pitomca vazduhoplovne škole. Nakon završene škole vjenčali smo se i otišli da živimo u Split. E Split, Split je moja druga ljubav. Voljela sam naš splitski život, naše prijatelje, naša druženja. Rođenjem moje kćerke Edise, a zatim i Lejle, moj san je postao stvarnost. Uvijek sam voljela ljude, a rođenjem djece dobila sam još nevjerovatnu dozu ljubavi koju sam sretna dijelila.
Ratne godine su i nama, kao i svima, promijenile život. Nakon Splita, živjeli smo u Mostaru, zatim Zenici. Bili smo razdvojeni od djece. Predivne porodice na Sardiniji su ugostile moje kćerke. Odvojenost od njih je bila bolna, ali sam uvijek vjerovala u dobro i bila sigurna da ćemo jednog dana opet biti svi skupa.
Tako je i bilo. Otišla sam po kćerke i vratila ih u Zenicu, gdje smo u to vrijeme živjeli. A potom je moj muž dobio prekomandu i porodica se seli za Bihać, gdje i danas živimo.
U toku rata sam počela da radim, prije toga sam bila majka i domaćica. Počela sam sa poslovima u administraciji, radila godinama dva posla, završila fakultet, a zatim postala izuzetno uspješan i nagrađivan Zepterov menadžer. Sada radim za Komrad i volim svoj posao, i uvijek sam radila sa strašću i ljubavlju. Ipak, osjetila sam potrebu da probudim još jednu svoju uspavanu ljubav – ljubav prema umjetnosti i slikarstvu.
Počela sam slikati i shvatila da je to moj lijek. Moja jedina inspiracija je moja kćerka Edisa ili Kizi kako je ustvari svi zovemo. Negdje između strašnih ratnih dešavanja, odvojenosti, selidbe i svega što smo preživjeli, pogodilo nas je saznanje da je naša Kizi pobjegla iz ove stvarnosti i sklonila se u svoj svijet. Dana 01.03.2019.godine će biti organizirana po drugi put izložba mojih slika u „Cabaret Club“ u Zenici, zahvaljujući podršci i ljubavi prema umjetnosti braće Ivana i Andrije Petrovića. Sa velikim zadovoljstvom Vas obavještavam da je izložba tehnički rađena od smole-staklene vode ili žive vode. Da bi ste mogli doživjeti tu čarobnu tehniku, pozivamo Vas da dođete i uživo doživite tu čarobnu tehniku slikanja. Ja kao likovni umjetnik koji se igra sa tehnikama, želim Vas upoznati da je slikanje sa smolom-staklenom vodom najteža tehnika slikanja, a ujedno i najskuplja. Cijela postavka slika koja će biti izložena dana 01.03.2019. godine je zaštićena autorskim pravima, jer ne postoji ni jedan likovni umjetnik trenutno na prostorima BiH koji je mogu slobodno da kažem „ukrotio staklenu vodu“. Ta činjenica me čini izuzetno sretnom” – kazala nam je Emira.
