Grad čine „mali ljudi“, njihove priče i životne situacije sa kojima se običan čovjek može poistovijetiti. Zenicainfo.ba donosi priču gospodina, kojeg Zeničani često viđaju u gradu, ali malo ko zna nešto više o njegovom životu.
Ismet Trako, u Zenici poznat kao „Čiko sa ružama“, kaže da se na ovaj nadimak već odavno navikao jer, ističe, svoj posao radi pošteno i sretan je zbog toga, a posebno mu je zadovoljstvo kada uspije usrećiti ljude i izmamiti im osmijehe na lica.
U razgovoru za naš portal, Trako nam je otkrio kada se počeo baviti prodajom ruža, sa kakvim se ljudima susretao, i u kakvim se situacijama znao naći hodajući ulicama našeg grada, radeći posao koji mu, kako on kaže, predstavlja izuzetno zadovoljstvo.
U toku ratne 1993. godine, kada je u Bosni i Hercegovini bilo teško razdoblje za bilo kakvu zaradu, Ismet je sasvim slučajno došao na ideju da prodaje ruže. Na tome je, kaže, zahvalan ljubaznoj gospođi čiji je balkon sa ružama primjetio dok je šetao kroz zeničko naselje Crkvice. Ona mu je dopuštala da svakog vikenda dolazi po ruže koje je nakon toga prodavao.
Svoju radnu karijeru Ismet je započeo u Rudniku mrkog uglja „Zenica“ i ističe da je uvijek bio radoholičar, trudio se svojoj porodici pružiti sve što im je potrebno za pristojan život. Tokom rata je pokušao i sa prodajom cigareta, nastojeći izvuči ono maksimalno iz krize koja je zahvatila njegov grad.
Lijepa riječ željezna vrata otvara
„Morao sam nešto raditi, rat je bio, djeca traže sladoled a ja nemam novca. Prvo sam počeo sa prodajom cigareta, a onda sam se opredijelio za ruže, primjetivši balkon jedne bake dok sam šetao kroz Crkvice. I danas sam zahvalan ovoj divnoj gospođi jer mi je izašla u susret“, – kaže naš sugovornik.
Od tada je prošlo mnogo godina, ali gospodin Ismet ističe da nikada nije zažalio što je počeo sa ovim poslom i unatoč preprekama pred kojima se našao nije odustajao, jer kako kaže, ruža je uvijek bila simbol ljubavi, a to je ono što svakom čovjeku treba. Priznaje da na samom početku uopće nije bilo lako i prisjeća se neprijatnosti koju je osjećao dok je prilazio ljudima i nudio im ruže. Danas je drugačije, kroz humor ulazi u razgovor sa ljudima i radi svoj posao, te kako sam kaže, lijepa riječ, osmijeh i željezna vrata otvaraju.
“Cvijeće djevojci, djevojka momku”
Priznaje da je na početku gledao finansijsku korist, te da mu je prodaja ruža pomogla da školuje dva sina i omogući im stabilnu budućnost, ali ističe da je uvijek bio skroman i nije tražio mnogo. „Jedan vikend kada preskočim, meni je neobično, ne zbog novca, nego što sam navikao da radim i pričam sa ljudima“, – kaže Ismet.
Kroz ovaj posao se našao u mnogim situacijama, susretao se sa predrasudama, ali nije dopuštao da na njega utiču loši komentari i uvijek se trudio držati dalje od problema. Kako kaže, neprocjenjiv je osjećaj kada dečko djevojci kupi ružu, a on je tu da posvjedoči osmijehu na njenom licu. Zadovoljstvo je, priznaje i kada sretne starije osobe koje više ne žive u našem gradu, a oni ga zaustave sa riječima „evo našeg cvjećara“, iako im je ružu prodao još u mladim danima.
Romantik u duši
Romantičan je, kaže i privatno, te sa svakom nabavkom ruža, dio uvijek ostavlja svojoj supruzi, jer je uvijek bila uz njega i podržavala ga u njegovim odlukama. Gledajući omladinu, trudio se svojim sinovima pokazati prave vrijednosti života i objasniti kako biti džentlmen prema djevojkama.
Radi uglavnom vikendima, kroz laganu dvosatnu šetnju gradom obilazi kafiće u Zenici i kaže kako mu ni loše vremenske prilike ne predstavljaju problem, jer radi ono što voli. Za naš portal je izjavio kako su mu 8. mart, Valentinovo i period novogodišnjih praznika najbolji za posao, jer ističe, ovi praznici uvijek raznježe ljude i probude dobrotu u njima.
„Bilo je teško, da se ne lažemo, ali prodaja ruža je nešto u čemu sam se pronašao, i sa zadovoljstvom ću ovaj posao raditi dok god me zdravlje bude služilo“, – zaključio je na kraju razgovora za zenicainfo.ba, Ismet Trako. (S.Hukić)
