Novinar, književnik, bivši logoraš i rekorder u recitiranju Rezak Hukanović, rođeni Prijedorčanin autor je knjige „Deseta vrata pakla“.
Riječ je o dokumentarnom romanu o pola godine u prijedorskim logorima smrti Omarska i Manjača. Teška je to autobiografska priča, koju je Hukanović napisao još 1993. po izlasku iz logora, a knjiga je objavljena prvo na norveškom jeziku. Roman je potom preveden i na engleski, njemački i turski jezik, te je doživio tri izdanja u Americi. Predgovor za knjigu napisao je nobelovac Ely Wiesel, koji je i sam bio logoraš. „Dante nije bio u pravu. Pakao se ne sastoji od devet vrata, nego od deset. Rezak Hukanović vas vodi do zadnjih, desetih vrata, najstravičnijih i užasno srceparajućih. I znamo gdje ćemo ih naći”, – napisao je Wiesel.
Roman je ponovo, kao drugo dopunjeno i sadržajno bogatije izdanje, objavljen 2013. godine i postao je bestseler u BiH, bio je prethodnica razotkrivanja istina o Prijedoru i tamošnjim logorima.
Rezak Hukanović je radio kao novinar – dopisnik iz Prijedora, sada u rodnom gradu u koji se vratio 2000. godine ima vlastitu TV produkciju, a autor je i šest knjiga poezije. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća postavio je svjetski rekord u dužini recitovanja poezije, 45 sati, neprekidno i napamet, i ušao u Ginisovu knjigu rekorda. Roman je na sajmu knjige u Sarajevu proglašen knjigom mjeseca i već postoji nekoliko prijedloga za ekranizaciju. Napisao je mnogo pjesama za popularne pjevače, od kojih je najpoznatija „Mene je učilo vrijeme“, Halida Muslimovića.
ZI: Zašto se nikada do sada, u proteklih 25 godina, niste odlučili svoju knjigu „Deseta vrata pakla“ promovirati u Zenici?
HUKANOVIĆ: Mnogo više sam knjigu promovirao, jer to zavisi od poziva, u inostranstvu – gdje žive naši ljudi, nego u Bosni i Hercegovini. Danas sam ovdje zahvaljujući mojoj prijateljici Zuhri Bajramović Halač, književnici čiji sam bio promotor, u gradu u koji sam ranije rado dolazio i koji mi je uvijek drag.
ZI: Kažite nam o svojoj knjizi, koja je sudeći po onome što je napisao nobelovac Ely Wiesel , „vrlo teška“ literatura…
HUKANOVIĆ: Knjiga je teška za čitanje, a vjerujte da je mnogo teža bila za preživljavanje. Ali, reći ću vam zanimljiv podatak, nakon što je prevedena na nekoliko svjetskih jezika, knjiga je objavljena i na američkom tržištu i ja nisam ni znao da je Ely Wiesel pisao predgovor. To svakako čini čast svakom piscu, pa tako i meni. Znao sam da je i sam bio logoraš, ali sam tada saznao i to da je u logor doveden s majkom i sestrom, koje nažalost nisu preživjele. S Wieselom, međutim, nisam nikada razgovarao, sreo sam ga poslije rata u grupi ljudi koji su dolazili na Manjaču, na mjesto gdje je bio logor …
ZI: Pišete u trećem licu, a govorite o onome što ste lično preživjeli. Zašto?
HUKANOVIĆ: Pa, to je lakša književna forma. Znate jako je teško objašanjavati npr. kada me tuku i kako ja moram zauzimati položaj dok to traje. Mnogo je lakše prebaciti to na svog junaka Đemu – dao sam mu to ime, ali čitalac naravno, već poslije nekoliko stranica čitanja otkrije da je to autobiografski … i Džemo je pravi junak! Naprosto sam pišući knjigu preživljavao sve ono što sam doživio u logorima Omarska i Manjača. Bilo je to stravično teško, događalo se noćima da počnem da pričamo i onda ne mogu, davi me nešto.. Međutim, sada nakon toliko godina gledam na to kao ne mogu reći loš film, ali uspio sam tu emociju koju sam imao prema samom sebi odagnati djelimično, prebaciti na Džemu i zadržati je kod njega. A Džemo, Džemo je sve to odlično odigrao.
ZI: Je li bilo lakše kada ste strahote doživljene u toku tih šest mjeseci stavili na papir?
HUKANOVIĆ: Bilo je lakše. Dakle knjiga je napisana 1993. godine i samo na našem jeziku je doživjela pet ili šest izdanja i veliki tiraž. Objavljivana je u dnevnim novinama u nastavcima, a meni je zapravo važna bila jedino istina – stravična istina o prijedorskim logorima. Ja javno govorim o tome – na svojoj televiziji u rodnom gradu Prijedoru, u kojem je napravljeno mnogo zločina – da sam tri puta svjedočio u Hagu protiv prijedorskih ubica. U knjizi pominjem imena i prezimena, dakle nisu to izmišljena imena i prezimena, bio sam svjedok i na sudu Bosne i Hercegovine, a u Hagu su oni htjeli da svjedočim kao zaštićeni svjedok. Svi koje sam ja pomenuo su i osuđeni, možda su zaslužili više nego što su dobili, ali pravda je, ipak, koliko – toliko zadovoljena.
ZI: Još jedno pitanje. Kako komentirate činjenicu da proces pomirenja nije ni na vidiku, a to je, valjda, jedini mogući uvjet da u ovoj državi i regionu stvari u svim oblastima života, ekonomskom, društvenom, političkom, pa i moralnom krenu naprijed?
HUKANOVIĆ: A ko radi na pomirenju? Za jedan proces su potrebni inicijatori. Treba dobra volja, e nema je nigdje. Ne volim da inače pominjem te tri strane, ali evo ko od nas Bošnjaka, Srba ili Hrvata radi na pomirenju? Niko. Zagovornik sam jedne fine poslovice: počisti u svojoj avliji prvo i ispred svojih vrata. Mislim da je situacija u BiH mnogo kompleksnija nego odmah nakon rata. Ako se mi sami ne probudimo – ne mislim ovdje na političare, oni rade sve da ne urade ništa i to u dogovoru! Ovdje je poptuno jasno da su izbori pokradeni. Samo laiku nije jasno da je riječ o mućkama, s obzirom na to da se listići štampaju u privatnoj štampariji u Laktašima. Na kraju, svima je jasno da su i ovi izbori pokradeni. Oni koji su manje pokrali su sada manje vidljivi na političkoj sceni, a oni koji su više ….
Razgovarala Alma Huskić
