Piše: ekolog, Akif Smajlović
Jednu julsku noć, prije 30 godina, proveo sam na Kruščici, tačnije u bašti Hotela Plavac. Pri dolasku vidim da je parking kod zgrade zauzet i svog „fiću“ parkiram na platou garaža.
Negdje oko 22 sata počinje pljusak i svi zatražimo mjesto u sali Hotela. Nakon deset minuta, svi shvatamo da smo se našli u veoma teškoj situaciji. U odsjaju munje vidimo kroz prozore kako talasi nabujale riječice Kruščice, visoki par metara, sa sobom nose stabla koja uništavaju automobile, a sam hotel se pretvara u ostrvo spasa.
Većina nas, koji smo pili kafe ili sokove, prelazimo na votku, konjak, a čujem komentare u stilu „jest onaj pametan što je parkirao „fiću“ na garažama”. Oko 3 sata ujutro stižu vatrogasci i postavljanjem pokretnih ljestava do prozora omogućavaju nam da izađemo van. Šest gostiju me mole da do Viteza odvezem njihove dame. „Fićo“ je izdržao nas osmoro, ali je vožnja iz objektivnih razloga bila spora, pošto nisam mogao mijenjati brzine.
Sutradan, mamuran, slušam vijesti na Radio Sarajevu. Udarna vijest je pogibija 13 Roma koje je voda odnijela dok su skupljali šumske plodove iznad Plavca, u zaštićenoj zoni vodozahvata.
Tada sam postao protivnik izgradnji hidroelektrana.
Čovjek je nemoćan pred snagom prirode. O tome govori preko 70 slučajeva kolapsa brana za hidroelektrane u svijetu, pri čemu je stradalo više hiljada ljudi i počinjena je nesaglediva materijalna šteta.
Danas sam posjetio mjesto gdje se nekada nalazio Plavac i zatekao ruševine, koje mogu poslužiti kao opomena budućim generacijama.
Akif Smajlović
