Piše: Sead Kratina / Pukovnik Aurelijano Buendija
Tog sedmog juna devedeset treće, u jutarnjim časovima, ja ću otići s mamom na pijacu kako bismo kupili kilu brašna i deset deka šećera – pijaca je, inače, bila ispod “Uglovnice” – i desiće se nešto čudno: Prvi put je bilo nekakvih para, ali brašna na prodaju neće biti ni za lijeka. Ni za lijeka! Dan prije, recimo, bilo ga je… kilogram je koštao pedeset njemačkih maraka. (Naravno, preko izloga socijalističkih samoposluga odavno su bile zakovane daske…)
Vraćali smo se kući znajući da tog dana nećemo okusiti hljeba (mama je putem spominjala nekakve mekinje od kojih se mogao zamijesiti nazovi-hljeb) i negdje kod Lamele čuli zvuk ispaljenja granate: Topdžija se nalazio u Busovači ili Vitezu, nisam siguran, i mrzio je Zenicu. Pružili smo se po Bulevaru, mama, ja i još stotinu ljudi, a granata je pala u neki drugi dio grada… ko zna gdje… i ojadila… ko zna kog.
Došli smo kući, mati se pozabavila mekinjama i bio je to jedan uobičajeni ratni dan u životu dvanaestogodišnjeg djeteta, sve dok na tranzistoru na baterije (struje, razumije se, nema, a otkud baterije – pojma nemam, vjerovatno neka stara zaliha), nakon izvještaja s ratišta i stotina mrtvih koje niko više nije brojao, ne javiše da je negdje u Njemačkoj, u saobraćajnoj nesreći poginuo Dražen Petrović, najbolji bijeli bek u istoriji košarke…
Jeo sam “hljeb” od mekinja (šporet na loženje u junu) i plakao za Draženom…
Tog dana, u Bosni je sigurno poginulo pedesetak ljudi, a ja sam plakao za Draženom.
Sedmog juna devedeset treće, jedinog dana u svom životu u kom nisam okusio hljeba, ja sam plakao za Draženom…
07.06.1993. – 07.06.2018.
Dražen Petrović
Sjećanje…
