Nisam nikome ništa govorila, pa ni svom djetetu, dok nije obavljena magnetna rezonanca kojom sam konačno i zvanično dobila dijagnozu: invazivno-duktalni karcinom dojke, priča bh. književnica Mediha Selimović.
Izvor: Azra/ Autor: Samila Ivković
Prije promocije knjige „Brodska cesta bb” nisam znala mnogo o Zeničanki i bh. književnici Medihi Selimović. Znala sam da izvrsno piše, te da je Abdulah Sidran jedne prilike Medihu nazvao bosanskim književnim čudom. Ona zaista jeste čudo, ali ne samo književno.
Oličenje je borbenosti i hrabrosti. Dokaz je s čim se sve jedna osoba može nositi kroz život. U djetinjstvu su joj teške bolesti oduzele roditelje i ostala je sama s bratom.
Kroz život je vodila mnoge bitke; od teškog odrastanja, preseljenja u Beč, razvoda braka, pa do posljednje bitke s karcinomom, koju uspješno privodi kraju. Ova promocija knjige bila je prvi Medihin izlazak u svijet nakon jednogodišnje borbe s karcinomom dojke. Izlazak u stilu pobjednika, govorim joj. Nije se saglasila sa mnom.
– Ono što nikako ne želim je, poslije ove borbe s bolešću, izaći u svijet kao pobjednik. Ne postoji stil pobjednika, baš kao i pobjednici što ne postoje. Pobjeda je trenutno stanje, zanos, ushit ili rezultat poslije nekog takmičenja. Svi smo mi gubitnici i svima nam jednog dana odsviraju kraj i poraz. Smrt je jedina izvjesnost za svakog ko je rođen. Ona je i jedino pravedno okončano suđenje za sve nas koji učestvujemo u ovoj utakmici zvanoj život. Plaši me taj „pobjednički sindrom” u ljudima. U život se zaista ne vraćam kao pobjednica. Vraćam se kao jedno izmučeno biće koje je prošlo vlastitu kataklizmu. I dalje vjerujem da posljednja riječ nije ni moja, ni medicinska, te da postoji ono Nešto u Univerzumu što nas usmjerava i što nam određuje i početak i kraj. Moje je da koračam svoj put i da, u skladu sa svojim mogućnostima, sklanjam kamenje, pa i stijene koje mi se na tom putu postave. Dakle, u procesu izlječenja bitno je sve: medicina, volja, snaga, istrajnost i kosmička sila, ma kako je ko zvao i ma kako joj se ko obraćao – kaže za “Azru” Mediha nakon promocije svoje knjige „Brodska cesta bb” u Sarajevu.
– Prošle godine u ovo vrijeme, izgledalo je da mi je opaka dijagnoza odsvirala kraj utakmice. Knjiga, koja se u prvobitnom, zeničkom izdanju zvala „Na-opako i po-prijeko” također nije više postojala u prodaji i opticaju. Zamrla je baš kao i ja. Zajedno smo kolabrirale. Godinu kasnije sve to izgleda malo drugačije. U maju ove godine su mi rekli da me opet ima i ja želim da im vjerujem. A evo, zahvaljujući izdavačkoj kući Buybook, ima i knjige ponovo. Obradovala me promocija. Ustvari, radujem se ljudima. Jer, uz knjigu, na jedan poseban način dogodili su mi se i ljudi.
Kako ste otkrili da imate karcinom? Je li Vam tijelo davalo znakove?
– Moja majka je umrla od karcinoma dojke, otac od leukemije. Brat i ja smo bili djeca. Njihov odlazak, naprasita i iznenadna smrt oca i trogodišnje umiranje naše majke ostavile su dubok trag u nama. Možda na različit način, ali ipak to stoji čvrsto pohranjeno negdje u našoj dubini i širini, u svakom kutku naših bića. Još u ranom djetinjstvu, zbog genetskog koda, postala sam takozvana „rizična grupa” pacijenata. Nisam tu činjenicu zanemarivala i redovno sam obavljala kontrole. Jednom godišnje bih uradila osnovno: kontrola krvi, EKG i mamografija. U decembru 2015. godine su nalazi redovnih kontrola bili odlični kao i uvijek. Devet mjeseci kasnije sam slučajno (iako slučaja nema) otišla na ponovnu kontrolu, iako sam bila naručena tek u decembru 2016. godine. Međutim, u svojim obavezama, nekim previranjima i stresovima, jednostavno sam pogriješila. Pojavila sam se tri mjeseca ranije. Nisam ništa osjetila. Ništa osim tromog, teškog umora, neke bezvoljnosti i tjeskobe u grudnom košu. Ali kad sam već bila tu, da se ne vraćam i da me ne vraćaju, te ponovo naručuju za tri mjeseca primili su me, čisto iz praktičnih razloga. Na ultrazvučnom pregledu sam vidjela kako doktorica rasteže onu „crticu” i mjeri neku izraslinu. Upitala sam je o čemu se radi, a ona je odgovorila da misli da je to cista. Bila je blaga i mnogo me ispitivala. Mislim da mi nije htjela reći, ali da je odmah znala o čemu se radi.
Kako ste se Vi osjećali u tim trenucima?
– I ja sam bila sasvim mirna i pribrana, postavljala sam pitanja kao da je riječ o običnoj upali grla. Upitala me da li želim da mi prvo urade magnetnu rezonancu ili biopsiju. Rekla sam: Magnetnu rezonancu. Bezbolnije je. Ali, osjetila sam. Tu, u toj zamračenoj prostoriji pored ultrazvučnog aparata, ja sam već znala i osjetila da sam došla na red. Izašla sam napolje i tek negdje na ulici sam duboko udahnula i shvatila da mi suze klize niz obraze. Nisam nikome ništa govorila, pa ni svom djetetu, dok nije obavljena magnetna rezonanca kojom sam konačno i zvanično dobila dijagnozu: invazivno-duktalni karcinom dojke.
Kako je izgledala borba na putu do lijeka, šta Vam je davalo snagu za dalje?
– Desilo mi se da mjesec i po prije ove dijagnoze dobijem unuku. Jedva sam je čekala. Poslije rođenja moje kćerke bila je to najveća radost u mom životu. Znala sam mrtva-umorna trčati s posla samo da sjednem pored krevetića, da je gledam kako spava i osluškujem kako diše. Moja unuka se zove Rania, a ja sam joj se obraćala sa: Rania – Radosti nanina! Mislim da nam ju je Bog baš kao milost i radost poslao u ovom svemu. Kad nije bilo snage nizašto i ni za koga, za nju jeste. Bilo je trenutaka kad bih joj se privlačila skoro četveronoške i prislanjala uz nju, a ona bi, opet, mahala svojim ručicama, nožicama i smijala mi se. Prva lopta u njenim rukama bila je moja ćelava glava pokrivena turbanima. To joj je, očito, bilo interesantno pa sam joj stalno stavljala svoju prekrivenu glavu u ručice. Kad sam imala snage, nosala sam je i prislanjala na grudi. Ona je sva mirisala na život.
Djeca (moja kćerka, zet i unuka) bili su uz mene sve vrijeme. Živjeli smo pod jednim krovom duže od pola godine tako da sam imala osjećaj da ne umirem sama, ako već umirem. Psihološki, to jeste bila moja glavna medicina. Mala djeca su izvor čistote i dobrote – dar Božiji. Često mi je samo pogled na moju kćerku koja drži svoje dijete u rukama bila motivacija da se pokrenem. Ponekad sam mislila da mi nije bilo njih, da se nikada ne bih ni upustila u ovu bitku i da ne bih dobrovoljno prelazila sav ovaj put.
Inače, put do izlječenja karcinoma je dugačak i mukotrpan. Ja sam imala sreću u nesreći jer nije bilo metastaza. To je olakšavajuća okolnost. Spasila su me ta „tri mjeseca prije vremena”. Eto, nekada i „greške” spašavaju živote. Tumor je bio (objasnili su mi tada) veoma mlad i veoma agresivan i kao takav za tri mjeseca razorio bi mnogo više i mnogo dalje. Medicinski gledano, sve je išlo jako brzo, jer se moralo brzo reagirati.
Kako ste podnosili kemoterapije?
– Agresivan tumor zahtijevao je najagresivniji oblik kemoterapija. Teško sam ih podnijela. Razorile su me. Uslijedila je operacija, zračenja, pa brahi-operacija. Još sam na herceptinskoj terapiji i još ležim na onkologiji svake treće sedmice. U novembru bi i tome trebao biti kraj. Dakle, klasika koju poznaju svi onkološki pacijenti. Jeste teško, jeste iscrpljujuće, jeste i pomalo sablasno, ali nije nemoguće izdržati, pa i preživjeti sve to. Ljudi prežive mnogo gore stvari.
O karcinomu se nekako i dalje vrlo malo priča. Je li i Vama u početku bilo teško govoriti o tome?
– Vjerujte mi, ta bolest se ne tabuizira samo kod nas – na Balkanu, nego i ovdje gdje živim i gdje sam se liječila. Posebno žene skrivaju svoje maligne dijagnoze i ne žele pričati o njima. Žena će lako ispričati da ima problem sa štitnjačom ili holesterolom u krvi, ali neće lako izići u javnost s dijagnozom rak. Naravno da je i meni bilo teško govoriti o tome. I ja sam prvo šutjela. Pet mjeseci nisam pričala. Znalo je možda 20-ak ljudi, meni bliskih. Ubrzo sam shvatila da preko tih 20-ak ljudi za moju dijagnozu zna najmanje njih 220. Ne prenose to ljudi iz zlih namjera. Naprotiv, to je refleksija vlastitog straha. I bespomoćnosti. Što smo bliži nekome ko umire, time nas ta smrt jače pogađa i podsjeća na vlastitu smrtnost. Primala sam poruke u kojima se jasno osjetilo ili između redova iščitavalo: Ja znam šta prolaziš, ali ne smijem ti to reći, jer mi je saopćeno u povjerenju, pa samo da upitam kako si? I onda, jedne noći, kad sam osjetila da imam dovoljno snage, napisala sam status kojim sam javno priznala: Da. I ja sam jedna od oboljelih. I ja imam rak. I ja sam došla na red. Svaka osma žena oboli od raka dojke. Ja sam sada taj broj – zovem se Broj Osam.
Jeste li osjetili olakšanje?
– Osjetila sam veliko olakšanje. Kao da sam tim priznanjem prerezala sav oblak negativne energije koji je kružio iznad mene satkan od mješavine mojih i tuđih strahova. I kao da se od tog trenutka sve pretvorilo u pozitivnu energiju, u želju, u nadu. Fenomen podrške, ma kako to spektakularno i napuhano zvučalo, čini čuda. Ponekada, kad nisam imala vlastite snage, imala sam osjećaj da me podiže snaga koju mi odašilju svi ti dobri ljudi. A bilo ih je i ima ih, na svim stranama svijeta. Na moju adresu su pristizale karte, pisma, poruke, „Manuka” med iz Kanade, tople rukavice i papuče od prirodne vune iz Australije, knjige, praline, tinkture, čajevi… Nemoguće je sve to nabrojati, a isto tako i zaboraviti.
Šta ste naročito spoznali tokom tog perioda?
– U životu, uglavnom, plačemo od zla u ljudima. Ja sam u svojoj bolesti naučila kako se plače od dobra u ljudima. Zato mi je drago što sam sakupila dovoljno snage, pa i hrabrosti da o tome progovorim, da upozorim, da neke žene podstaknem na kontrolu i osluškivanje svog tijela. Prijateljicama sam, kad bi me upitale kako sam, govorila: Za mene se zna kako sam. Znaš li ti kako si? I zaista, sve su obavile mamografiju i kontrolirale stanje svog organizma. To je bitno. Današnji način i uslovi života nas tjeraju da mnogo radimo, da dobro funkcioniramo i da pritom što je moguće više zaboravimo na sebe. Znamo kada treba obaviti tehnički pregled vozila, promijeniti ulje u motoru, dopuniti kredit na telefonskoj kartici, otkloniti kalk iz kuhala za vodu… ali zaboravimo da to sve moramo redovno činiti za sebe i svoj organizam. Do jednom… Vjerujem da će se to polako mijenjati u svijesti ljudi – žena posebno – jer porazna je činjenica da statistički gledano svaka osma žena oboli od raka dojke. Vjerujem da će se ljudi početi više baviti sobom negoli nebitnim stvarima i pojavama u svom okruženju. Voljela bih da bude tako i da nam suština zamijeni formu. Održavanje egzistencije i potiskivanje sebe i svojih potreba u ime nečega su skoro uvijek siguran put u bolest.
Jeste li ikada bili ljuti i postavljali sebi pitanje „Zašto baš ja”?
– Ne, nisam bila ljuta kad sam saznala da bolujem od karcinoma. Bila sam neobično mirna, tiha i normalna. Nikada se nisam upitala: Zašto ja? Jedino što sam se pitala bilo je: Zašto sada? Jer, znala sam da ću tom dijagnozom svojoj kćerki, na neki način, skrnaviti najljepši period njenog života – prve dane i mjesece njenog majčinstva. To me ubijalo i samo to mi se vrtjelo po glavi: kako će ona izaći na kraj s bebom koja ima nepuna dva mjeseca i majkom koja ovog trenutka postaje onkološki pacijent? Više me plašilo ono kroz što je morala ona nego ono kroz što sam morala ja. Željela sam je nekako zaštititi, ali nije bilo moguće. To mi je padalo najteže. Čak sam se pitala da li bi za nju bilo bolje da sam naprasito umrla i da ne mora gledati i doživljavati nešto što sam ja gledala i doživljavala uz svoju bolesnu majku nekada.
Bio je petak kad sam saznala za dijagnozu. Te noći nisam spavala. Sjedila sam, sasvim svjesno. U subotu sam uobičajeno bila u kupovini, navečer sam prisustvovala jednoj zakazanoj književnoj večeri u Beču, čitala sam i jedan svoj tekst. U nedjelju sam otišla u pozorište i nakon toga popila kafu s prijateljicama. Tokom kafe sam im rekla da imam rak i da me sada neće biti onako kako me do sada bilo, misleći prvenstveno na naše zajedničke aktivnosti. Jedna od njih je rekla: „Pa ti govoriš da imaš rak kao da nam upravo saopćavaš da ideš na pijacu kupiti povrće. Ili kao da ti je pukla štrampla”. Zato sada ponekad osjetim da mi suze klize niz lice i upitam se: „Otkud ovo? Kad sam počela plakati i zašto?”.
I dalje radite, pišete knjige, živite život punim plućima. Kako danas gledate na život?
– Ja sam to činila i u toku svega ovoga. Čim bih osjetila da mogu mrdati rukama i nogama pravila bih ručak, nešto očistila, otišla u kupovinu, nosala unuku, sjedala za računar i oglašavala se nekom pričom ili statusom. Iako društvene mreže imaju mnogo negativnih strana, meni su, u ovim teškim trenucima, bile jedini prozor u svijet. Ne mogu reći da živim život punim plućima. Ja to nikada nisam naučila i ne znam hoću li, u ovom životu, stići da naučim i savladam taj zaboravljeni glagol „disati”. Recimo da sada dišem malo drugačije: pažljivije i sporije. Nešto je uslovljeno terapijama i ovim kroz što prolazim, a nešto i mojom voljom.
Jedna ste od rijetkih žena koja je sakupila hrabrosti okončati brak u kojem nije sretna. Iz tog braka imate kćerku, a i nana ste jednoj djevojčici. Pričajte nam o Vašem odnosu s njima, šta je najljepše u njemu?
– Mislim da se moj brak okončao mnogo prije negoli sam ja toga postala svjesna i mnogo prije nego što sam se usudila zvanično iskoračiti iz toga. Ne sjećam se kad se to tačno pretvorilo u puko naguravanje dana, mjeseci i godina. Ljudi, a posebno žene, mnogo trpljenja naguraju u svoje bračne zajednice, a da često ne postoji neki opipljiv razlog za to. Upitna je ljubav tamo gdje se, u ime nečega, nešto trpi – baš kao što je i vrijednost i zdravost takvog odnosa upitna. U mladalačkim danima su kriteriji drugačiji. Najčešće ih uopće nemamo. Mom braku se dogodila različitost. Prvo ona temeljna koje oboje nismo bili svjesni kad smo bili mladi, a onda i ona tekuća: mi smo se kroz vrijeme apsolutno različito razvili. Jednog dana smo postali svjesni toga.
Činilo se, nakon tri decenije, da smo sve vrijeme živjeli u apsolutno različitim sredinama, a ne jedno s drugim ili jedno uz drugo. Dugo mi je trebalo da to shvatim i prihvatim kao nepobitnu činjenicu. Još duže mi je trebalo da napravim taj rez, priznajući da je tako najbolje za nas oboje. Sputavali smo jedno drugo svojim prisustvom. Niti sam ja mogla biti ja, niti je moj bivši suprug mogao biti ono što je on. Razlike su postale nepremostive. A da je boljelo, jeste. Kao i svaki rez, uostalom, što boli.
Moj odnos s kćerkom je mješavina svih mogućih odnosa. Ponekad se ne zna ko je tu kome majka, sestra, kćerka, prijateljica… Kod nas su sve granice pomjerene. Iskreno, ja oduvijek mislim da sam mnogo toga promašila u svom životu i da mnogo toga nisam uradila kako sam mogla i trebala. Ali, kad gledam svoju kćerku, uvijek mislim da sam tu sve uradila kako treba. Vjerovatno sve majke misle tako, pa evo… i ja dozvoljavam sebi da budem malo pristrana i neskromna. Otkako mi je kćerka podarila unuku i otkako je i sama postala majka, mislim da smo prešle prag i jednog novog odnosa koji se zove: majka-majka. To je, jednostavno, divan osjećaj. Meni je oduvijek u činu majčinstva, sve osim nedovoljnog spavanja i dječijih bolesti, bilo lijepo i posebno. Čak i onaj ogavni pubertet i adolescencija mi se iz ove perspektive čine simpatičnim.
Kako je izgledao Vaš put od Zenice do Beča, gdje živite danas?
Iz Zenice sam krenula za Beč davne 1995. godine. Prvo sam preživjela rat u Bosni. Nisam tada znala da izlazim stalno iz države i da postajem emigrant. Uzela sam tri mjeseca neplaćenog odsustva u firmi i krenula s kćerkom preko razrušene zemlje. Sjećam se kako sam, u ljeto te 1995. godine, u Beču otišla u park preko puta izbjegličkog prihvatilišta i sjela ispod jednog hrasta. Kćerka se u mojoj neposrednoj blizini klatila na jednoj vrtešci i povremeno prelazila na tobogane. Gledala sam je i postavila sebi pitanje: „Možeš li se sada s ovim djetetom svjesno vratiti u sve ono što si vidjela i kroz što si prošla?”. Nekoliko puta sam ponovila to: „Možeš li? Možeš li?”. Znam da sam kasnije glasno i plačući pod tim drvetom sebi odgovorila: „Ne mogu! Ne mogu!”.
Vratila sam se u smještaj i upitala socijalnog radnika nadležnog za bosanske izbjeglice, mogu li dobiti bilo kakav posao, bilo kakvu radnu dozvolu, bilo šta čime ću osigurati neku egzistenciju djetetu i sebi. I dobila sam ubrzo. Postala sam čistačica po deset sati dnevno. To je moje prvo „snalaženje” ovdje u tuđini. Nisam sebi jednom, čisteći od jutra do mraka, a kasnije prodajući cipele u jednoj prodavnici obuće, postavila pitanje koje je glasilo: „Jesi li ovo smjela učiniti sebi i svom djetetu? Je li ovo to spasenje?”. Jer, ja sam najviše radila. Nekada mi se čini da sam samo radila. Žderao me osjećaj grižnje savjesti zato što se kćerka sama budi, sama ide u školu, sama otključava stan poslije škole i što je to sve, skoro cijelu deceniju, izgledalo kao ubogo životarenje. Kasnije su se neke stvari posložile same od sebe; obično prema trudu, sposobnostima, upornosti, izdržljivost i spremnosti na razna odricanja.
Na koji način održavate odnos sa Zenicom?
– To je neraskidiva veza koja nema baš puno zajedničkog s logikom. Mi, koji odemo iz svoje zemlje, ličimo pomalo na stalkere. Bježimo od nečega, a stalno pratimo šta se dešava u tome od čega smo pobjegli. I ne samo da pratimo, mi to dijelom i živimo, iako nismo više na terenu. Divim se ljudima koji uspiju otići i ne osvrnuti se nikada više, koji ne prate bosanske ili balkanske medije, štampu, zbivanja i onu nadrealnu politiku koja liči na Muppet show. Tako i ja, baš kao i većina Bosanaca i Hercegovaca, održavam sve moguće veze s BiH i Zenicom. Umjesto da istražujem svijet i gledam kako ću, kad imam dovoljno novca, zaleći ispod neke palme, ja dođem u zagađenu Zenicu da ispijam kafe po zadimljenim kafićima, da slušam o teškoćama preživljavanja, da lično gledam i udišem sve te poteškoće, da se brinem ili pomažem gdje mogu, a sve to na vlastitu štetu. Kao što rekoh, nije to logika… to je metafizika.
Nakon knjige „Brodska cesta bb”, postoje li neki spisi koje ste pohranili u ladicama i koji čekaju da budu objavljeni?
– Postoje. Ali i tu sljedeću knjigu, baš kao i „Brodsku cestu bb”, moram prvo preživjeti.
Pa, ako preživim, onda ću je i zapisati. I objaviti, ako bude volja Njegova.
