Piše: Tončo Ivešić
– Šta misliš, da nešto žvaknemo negdje? – reče Bubo po izlasku iz ‘Sloge’, gdje prisustvovasmo odličnom poetskom događaju.
– Naravno! Naći ćemo već negdje nešto.
Spustismo se do Vječne vatre, a odatle Ferhadijom i Saračima do Baščaršije. Parking i auto su na drugoj strani Miljacke pa nam je sve usput. Pade dogovor, da je ipak najbolje, ‘smiriti’ po jednu porciju ćevapa, a potom – put pod noge i kući.
Već je pokasno. U Zenici je u to vrijeme fajront u skoro svim ćevabdžinicama. Baščaršija je nešto drugo. Odlučismo ipak da se nakratko razdvojimo – da jedan provjeri ‘Želju’ a drugi ‘Ferhatovića’ – i da se onda čujemo telefonom.
Obradovan, vidjevši da ‘Željo’ radi, uđoh veselo unutra. Vadim ‘Samsung Galaxy Alpha 6’, nađoh i pozvah broj. U istoj sekundi na displeju mi iskače upozorenje ‘Samsung Music greška!’ a potom i “Aplikacija Kamera greška!’ Dva ‘aferima’ odjednom!!! Dosad, neviđeno! Pipnuh dvaput ‘ok’, prinosim ga uhu, a on samo ispusti onaj karakteristični zvuk – i izdahnu! Sve zatamni. Amen!
U ruci držim jednog mrtvog ‘elektronskog akrepa’, kojem ni trosatna infuzija prije polaska za Sarajevo nije bila dovoljna da odradi sitnice za svog vlasnika.
(Inače, zlatno pravilo je: Kad te android pođe ‘andrit’ u momentu kad ti je najpotrebniji, treba ga na licu mjesta dotući i odmah mu dženazu obaviti!
Hr'neš ga od pod, a može i papuča od šivaće ‘Singer’ mašine poslužiti, ali tako da mu više nikakve reanimacije ne mogu pomoći, ubiješ i njega i njegovu pamet …i fino budeš siguran, da ti on više nikad neće zaorati po živcima.)
– Imate li problem, gospodine? – upita ljubazno jedna od posluživačica u ‘Želji’.
– Imam, evo crko mi mobitel, a htjedoh nazvati prijatelja da dođe i da pojedemo po ‘desetku’. Nego, da nemate slučajno nekakav punjač ovdje, da se prikačim kratko i da mu se javim?
– Joj, nemamo…ali, evo vam moj telefon pa ga nazovite!
– Hvala vam, samo, ne znam mu broj napamet a u ovo smeće ne mogu ući! – odgovaram učtivo, a huja raste na dvjesto, jer znam da on sada zove mene i ne može me dobiti.
U potrazi za punjačem prohodah Kundurdžilukom, malim i velikim Čurčilukom, stigoh i do ‘Petice’ , ali džaba sve – izgleda, cijela Baščaršija je na Ajfonima, a čovjeka u crnoj kožnoj jakni i sa šeširom..niđe!
Iznerviran krenuh prema parkingu pa, u behutu, pogrešnim mostom pređoh na drugu stranu Miljacke. Umjesto parkinga dočeka me park, pun migranata iz Sirije i Pakistana pod malim šatorima. Pogled mi se zaledi na anđeoski lijepoj ženi sa uplakanim djetetom u naručju. Skopaše me, jadni, misleći valjda da sam – u crnom sakou i pantalonama, bijeloj majici i knjigom u ruci – neka faca iz gradske uprave, koja im može i treba pomoći. Vidješe me kao nekog guzonju iz Operativnog štaba za prihvatanje migranata koji još i ne postoji. Gledam ta nedužna, rastjerana ljudska stvorenja, koja ne znaju ni gdje su, ni gdje će i kako će dalje, jer je, tamo negdje, neki monstrum u ljudskom obliku, bolesnom glavom i u smrdljivim gaćama, skrojio nekakav PLAN! Nerazgovijetni povici oko mene. Razumijem samo ono ‘pliz mister’ i ne znam šta da činim. Šta da im kažem svojom ‘krnjavom engleštinom’? Počinje padati kiša. Samo još to fali! Sklanjaju se žurno i razočarano pod šatore, svjesni da nisam neka marka koja je od pomoći. Mašem im i odlazim. Ni sam više nisam siguran, na koju stranu da krenem.
Trkom i zadihan, uletjeh u restoran ‘Inat Kuća’ pa naručih ‘Colu’.
Konobaru ispričah svoje jade, a on, podiže glavu i podviknu:
– Hariseee, ponesi der mi punjač od svog mobilnog, dole!
Strča dijete niz basamake i donese ‘čarobni kabal’. Uključih se i nazvah Bubu.
Uganjasmo se napokon. Obojica bez apetita, sjedosmo u auto – pa za Zenicu!
Sarajevo, 14.05.2018.
