Potreba da se izrazi i s publikom podijeli impresija životne svakodnevnice, unutrašnjih bitaka i vanjskih nepravdi, najčešći je motiv piscima. Satisfakcija dubljeg povezivanja s publikom, ako je jednom dožive, nema cijenu.
Drugim riječima, kad jednom zagrize, pisac, pa makar i neafirmisan ili etabliran u književnom miljeu šire ili uže zajednice, teško da će se svjesno lišiti zadovoljstva tog nezaustavljivog gibanja u stvaranju sitnog veza vlastitih misli. I ako jednom to bude morao pod pritiskom objektivnih okolnosti i životnih stranputica, duboko će osjećati otetu slobodu.
Mi Seadu Kratini, znanom i kao Pukovnik Aurelijano Buendija, majstoru veza na zaslonu mobitela, koji već skoro cijelu deceniju razvija tehniku kratke priče namijenjene svojoj sve brojnijoj Facebook publici, želimo da nikada ne prestane pisati. Iako je diplomirani pravnik, trenutno u potrazi za poslom.
Njegove priče, pisane u stilu satirične humoreske, sa neizbiježnom etičkom smijernicom, jasno formulisanom i stoga pristupačnom raznovrsnom auditorijumu, bilježe na hiljade reakcija, često na stotine dijeljenja, čitane su, kako kaže njihov autor: od Triglava do Đevđelije. Kratinin motiv najčešće su bosanski kolorit i nostalgične teme, iako tematski i prostorno određeni, jednako privlačni čitaocima sa cijelog našeg jedinstvenog govornog područja, uključujući i književne autoritete kakav je akademik Abdulah Sidran.
Sead Kratina, alias Pukovnik Aurelijano Buendija u intervjuu sa Zerinom Spahić, govori o svojim literarnim počecima, životnim nadanjima i imperativima, koji ga zadržavaju u gradu u kojem je rođen. Ovdje možete pogledati intervju koji je emitovan u emisiji Popodne s Vama. Dijelimo i jednu od njegovih novijih priča.
ČUVALA BIH DJECU
Ima nešto veoma potresno u oglasu veličine jedne smrtovnice, zalijepljenom na fasadi zgrade, na kojem piše:
“ČUVALA BIH DJECU TELEFON:… ”
Ima nešto bolno u tom prepolovljenom listu papira, formata A4, crnim boldiranim slovima, činjenici da se radi o ženskoj osobi, želji da pošteno zaradi za život tako što će pomoći i djeci i onima čija su djeca…
ČUVALA BIH DJECU
Da mi je neko samo minut prije čitanja ovog oglasa rekao da čuva nečiju djecu i da se tako izdržava, bio bih oduševljen: Divan posao, poznat i priznat i na Zapadu, pošten, ništa mu ne fali: vjerovatno bih zamislio varijantu u kojoj zajednički poznanik preporuči zauzetim, situiranim roditeljima pouzdanu osobu. Pomislio bih na potpisan ugovor, visinu plate, slatkiše koje roditelji ostavljaju u enormnim količinama kada kreću na posao, dječiji smijeh, ljubav koju će, vremenom, djeca osjetiti prema ženi koja ih čuva…
Ali, ovako…
ČUVALA BIH DJECU
Štedilo se na papiru, čim se morao prepoloviti list. I papir treba kupiti, a odakle? Nastojao se napraviti što uočljiviji oglas, pa su slova maksimalno povećana i krvnički boldirana. Naravno, o oglašavanju na javnim emiterima i u novinama mogla je samo da sanja, i tu ti dušu uzmu za desetak riječi ili sekundi. Oglas je zalijepila u prometnoj ulici, u blizini svih značajnijih institucija, misleći da će se javiti neko od tih “budžetlija”…
ČUVALA BIH DJECU
Posljednji pokušaj poštenog bosanskog čovjeka… Biroi za zapošljavanje odavno služe samo za evidentiranje nezaposlenih; javljanje svaka dva mjeseca i još te zajebaju kad odeš tamo. (Neki dan upitah onog mufljuza na šalteru šta da radim: za šest mjeseci će mi karton javljanja biti popunjen i neće biti više mjesta. Reče mi: “Hahahaha, ne sekiraj se, ba, daćemo ti novi!” A mogao mi je isto tako reći, makar i kurtoazno: “Pa, druže moj, valjda neće biti potrebe, dotad ćes se zaposliti.” Naravno, nije – kurtoazija je za njih viša matematika.) Dominiraju oglasi za posao na kojima fali samo fotografija osobe za koju se zna da će raditi na tom radnom mjestu, na to se vežu odbionice, a na odbionice se vežu razočarenje, plač, čupanje kose i ideje opasne po život, A godine prolaze… Povremeno se sjeti priče svog rahmetli/pokojnog oca, koji je znao govoriti da su se u njegovo vrijeme proganjali oni koji nisu htjeli da rade. Pa, hajde, pokušaću još i ovo:
ČUVALA BIH DJECU
Kako bih volio da pričuva djecu, želim joj to iskreno, od srca……
Piše: Sanja Stević
