Mreža za izgradnju mira je ove godine po peti put dodijelila Mirovnu nagradu za osobu, te po drugi put za školu koja je u proteklom periodu dala najveći doprinos u izgradnji mira i promociji ljudskih prava.
U kategoriji osoba nagradu je dobila doktorica Aiša Smailbegović-Hadžihalilović iz Zenice.
Iako danas penzionerka, i dalje je aktivno angažirana u pomoći ljudima u potrebi. Gimnaziju i medicinski fakultet je završila u Sarajevu, gdje je specijalizirala dječije bolesti. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završila je interdisciplinarni studij “Humani odnosi među polovima i odgovorno roditeljstvo” i stekla naslov Magistar pedagoških nauka. U toku radnog vijeka najviše je vremena provela sa djecom školskog uzrasta, te posebno sa djecom sa intelektualnim i tjelesnim invaliditetom, njegujući humanistički pristup djeci i njihovim roditeljima.
Svoje ljekarsko umijeće usmjerila je u humanitarne aktivnosti još početkom rata 1992-1995. godine kada je započela svoju misiju pomoći i podrške marginalizovanim grupama, djeci civilnim žrtvama rata, osobama sa intelektualnim i tjelesnim invaliditetom, gradeći jedinstvo i toleranciju u vrijeme kada su to bile već odavno samo misaone imenice.
Kroz Udruženje “Lotos-Zaštita mentalnog zdravlja” promovirala je toleranciju među ljudima, sa saradnicima/ama i prijateljima/icama sa visokom motivacijom i profesionalnim ponašanjem koje ona iskreno podržava. Kako bi moderno rekli radimo sa “osobama svih spolova, svih društvenih slojeva i svih svjetonazora”.
Često se pojam doktorica i doktor vežu za visoki status, položaj, nerijetko i nepristupačnost. Doktorica Aiša je sve suprotno od toga, ona je osoba koja neumorno pokušava u birokratiju unijeti emociju i srce, koja konstantno radi na povezivanju različitosti koje se odnose na vjeru, invaliditet, naciju… Najjednostavnije rečeno “narodna žena” koja svojim neposrednim, nekonvencionalnim i prije svega ljudskim pristupom ruši sve barijere, statusne, nacionalne, rasne, vjerske…, a svojim primjerom motiviše i druge oko sebe tako da se lanac izgradnje mira, dostojanstva, jednakosti i tolerancije širi dalje. Gotovo da ne možete sresti osobu ili ući u bilo koju prodavnicu, pekaru, taksi, itd., a da ne naiđete na barem jednu osobu kojoj je doktorica Aiša pomogla da direktno ili indirektno ostvari neko od svojih osnovnih ljudskih prava za koje je osoba bila uskraćena, koju je motivisala da i sama započne misiju promocije ljudskih prava i tolerancije, da li tiho u svojoj okolini ili javno.
Tri godine je živjela u zapadnoj Africi, u Gvineji, gdje je osobito pomatrala odnos osoba urednog razvoja prema osobama sa težim intelektualnim i tjelesnim invaliditetom.
Zaista je teško nabrojati brojna postiguća koje je doktorica Aiša ostvarila. Neka od postignuća koje možemo nabrojati su to da je kao studentica vodila dvogodišnju akciju Podveležja. U toku svog radnog zivota, objavila je oko 100 stručnih radova, a dobila je i oko 20 društvenih priznanja među kojima je dva puta dobila nagradu UNESCO za Jugoslaviju, nagradu Hiygia za Jugoslaviju i niz drugih priznanja. U Zenici je, kao priznanje za svoj rad dobila plaketu Grada Zenice.
Tokom svog rada nailazila je, a i danas nailazi, na brojne prepreke i poteškoće. Jedna od čestih poteškoća koje se pojavljuju u njenom radu je ljudski faktor u birokratskim postupcima koji uveliko otežavaju već komplikovan proces ostvarivanja osnovnih ljudskih prava, naročito osoba koje pripadaju marginalizovanim grupama. Tokom radnog vijeka često se susretala sa osuđivanjem i nerazumijevanjem odnosno mišljenjem da je svoju ljekarsku karijeru “protraćila radeći sa ljudima kojima pomoći nema i kojima pomoć ne treba”. Međutim, doktorica je svaki problem i poteškoću posmatrala kao izazov, i nastavila širiti svoju mirovnu misiju, bez velikih riječi, dokazujući da je ljudsko dostojanstvo, tolerancija, jednakost i mir osnovno pravo svake osobe.
Nominaciju su poslali/e Ivana Vasić, pravnica/voditeljica kreativnih radionica za djecu sa invaliditetom i djecu urednog razvoja u udruženju Lotos, Vahid Tirić, slikar nogama, Vasilija Veljković, mr.sci. defektologije, prof.dr. Larisa Gavran, i dr. Snežana Bursać-Aranđelović, specijalista epidemiolog.
U kategoriji škola dobitnica je bila Osnovna škola Osman Nuri Hadžić iz Sarajeva.
Škola se nalazi na Dobrinji, i njena ograda je granica između Federacije BiH i Republike Srpske. S obzirom da je u ratu 1992-1995, bila linija razgraničenja, škola je bila devastirana, tako je njena obnova trajala sve do 2002. godine, kada je primila prve prvačiće u novom obnovljenom prostoru. Međutim, ona je počela svoj rad još u toku rata 1993. u haustorskim podrumskim prostorima i sve do 2002. godine radila je u neadekvatnim uslovima.To je nije spriječilo da izvede hiljade učenika/ca, koji su osim dobrog znanja, ponijeli i jednu posebnu toplinu koja je vladala između nastavnog kadra i učenika/ca, kakvu samo mogu iznjedriti posebni uslovi u kojima se radilo.
I tada kao i danas njen nastavni kadar i učenici/e bili su multinacionalni. Kao ni u jednoj školi u cijeloj BiH, nije bilo toliko nastavnog kadra i učenika/ca raznih nacionalnosti kao i pripadnika/ca mnogih nacionalnih manjina. To je školu opredijelilo da već tada stvara jednu inkluzivnu atmosferu u kojoj će se svaki učenik/ca i roditelj/ka, kao i uposlenici/e škole osjećati da su dobrodošli. To je bio i ostao cilj škole, svih ovih godina. Posebno su radili na kontraverznim i osjetljivim pitanjima iz nacionalnih predmeta, a sve sa ciljem da razviju multiperspektivan pristup svim problemima, što će razvijati toleranciju i među učenicima/ama.
Kako je rečeno u jednoj nominaciji, Osnovna škola Osman Nuri Hadžić i druge škole iz Republike Srpske i Federacije BiH su uradile više na spajanju dva entiteta od svih političara. Svih ovih 15 godina nije bilo ni jednog incidenta učenika/ca na njihovim susretima, a susreta je bilo mnogo. Najviše saradnje je bilo sa školom u Kasindolu na raznim projektima, a najviše na projektu “Izgradnja mreže mira obrazovnih institucija u BiH”. Veoma uspješna saradnje bila je i sa 6 umreženih škola: “Jovan Dučić”, “Šesta osnovna škola”, “Vrhbosna”, “Džemaludin Čauševic”, “Osman Nakaš”, i “Skender Kulenović”. Nakon toga su se uključili u “Balkansku mrežu mira”, gdje su ostvarili izuzetnu saradnju sa školom “Sveti Sava” u Istočnom Sarajevu. Sa ovom školom su sarađivali i na projektu “Slike novije prošlosti”, a to je rad na izradi materijala koji se tiče rata 1992.-1995. Saradnja je bila na obradi tema “Haustorske škole, “Izbjeglice”, i “Spomenici”. Ovaj materijal je izdao “Georg Eckart” institut za udžbenike u Braunschweingu u Njemačkoj.
U okviru “Balkanske mreže mira”, održavale su se i mnoge manifestacija a jedna od njih pod nazivom “Majski susreti”. Tom prilikom učenici/e iz oba entiteta su prisustvovali raznim radionicama, a održan je i turnir u malom nogometu.Takvih susreta bilo je mnogo u toku svih ovih godina postojanja škole na ovom lokalitetu.
U školi djeluju mnoge sekcije, a izdvojili bi rad volontera/ki škole, koji su učestvovali u mnogim humanitarnim akcijama, koje su prelazile entitetske granice, ali i unutar njih. Npr. tu je pomoć kuhinji “Caritas”, koja je smještena u katoličkoj crkvi uz školu, pomoć i saradnja sa JU “Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu” u Nedžarićima u Sarajevu, te velika humanitarna akcija u vrijeme poplava 2014. godine. Narodnoj kuhinji “Caritas” učenici svake godine za katoličke praznike doniraju voće i kolače za njihove korisnike.
Ipak, posebno bi izdvojili kontinuirani rad sa predstavnicima/ama udruženja nacionalnih manjina u BiH, upravo znajući koliko je to važno za suživot i toleranciju u našem pluralističkom društvu. Primjeri su “Sajam nacionalnih manjina”, manifestacija “Ljepota različitosti”, te mnoge radionice sa učenicima/ama i predstavnicima/ama manjina,
Naravno da su tokom svih ovih godina mirovnih aktivnosti bile prisutne i mnoge poteškoće (nerazumijevanje roditelja za odlazak učenika/ca u drugi entitet, otpori nekih nastavnika/ca za takvu vrstu saradnje, nerazumijevanje pojedinaca iz zajednice, itd.), ali škola je uvijek uspjevala održati saradnju makar u minimalnom obliku.
Za kraj ostavljamo citat jednog “policajca iz zajednice” iz Republike Srpske: “Iako nemam potrebe da dolazim u vašu školu, ja nepozvan rado navraćam na kaficu i prijatan razgovor”.
Školu su nominirale Smilja Mrđa, nastavnica historije, Ranka Mandić, profesorica engleskog jezika iz OŠ “Jovan Dučić“ Kasindol, te Jovanka Mazalović Šalaka iz Češke besede.
I za kraj, Specijalna nagrada Mreže za izgradnju mira je dodijeljena Mladima iz Jajca, učenicama i učenicima Srednje strukovne škole Jajce.
Nažalost segregacija je naša svakodnevnica, realnost. Prema modelu “dvije škole pod jednim krovom”, u istoj školskoj zgradi učenici/e bošnjačke i hrvatske nacionalnosti razdvojeni su u različitim razredima, nastavu prate prema različitim nastavnim planovima, a ponekad su razdvojeni i ogradama ili različitim ulazima u školske zgrade. Model “dvije škole pod jednim krovom” se primjenjuje i na osnovne i na srednje škole.
Ali Srednja strukovna škola Jajce nije ni po čemu tipična BiH škola, jer u toj divnoj školi profesori/ce i direktor direktno podržavaju svoje učenike/ce te samom tom činjenicom uče djecu građanskom aktivizmu, što bi trebalo da rade sve škole u BiH, da se svi profesori/ce, direktori/ce i roditelji/ke ugledaju na primjer škole iz Jajca.
Mladi iz Jajca su već nagrađeni priznanjem “Most za budućnost” za svoju borbu za jedinstveni nastavni plan i program od strane 18 ambasadora u BiH.
Riječima jednog učenika, jednog od pokretača ove herojske borbe, zašto smatra da je odraslima bitno da ih podijele: “Zato što stalno pred svojim očima imaju onu sliku od prije 20 godina, kad je još rat bio. Ja shvatam, oni su to doživjeli, to je stvarno grozno, to će im ostati stalno, do kraja života, ali to nije razlog da na nas prenesu to što su oni vidjeli. Mi možda nismo vidjeli taj rat, ali vidimo tu bol na svojima, vidimo im u očima, ali opet, vidimo da ta mržnja koju oni nama prenose nije rješenje. Tama se ne može ukloniti tamom, niti se rat može ukloniti ratom, već jedino svjetlom, ljubavlju”.
Bitno je napomenuti ko je sve bio nominiran ove godine, jer će te škole i osobe imati priliku biti odabrani iduće godine, svi rade nevjerovatne i izuzetno korisne aktivnosti u svojim lokalnim zajednicama.
Nominirani u kategoriji osoba su bili/e:
Anesa Čolaković
Edvin Kanka Ćudić
Enisa Raković
Jasminka Drino Kirlić
Kenan Hodžić
Marija Jurčenko
Mirsad Cvrk
Nikolas Rimac i Kristina Sivonjić
Nizama Rudić – Aliefendić
Snježana Petraš
Tamara Cvetković
Zijad Bašić
Nominirani u kategoriji škola su bili:
Gimnazija „Muhsin Rizvić“ Breza
Katolički školski centar „Sveti Franjo“ Tuzla
Mješovita srednja škola Bihać
Mješovita srednja škola Teočak
Osnovna škola Čelić
Osnovna škola Dositej Obradović Doboj
Osnovna škola Maglaj
Osnovna škola Puračić
Osnovna škola Sveti Sava Doboj
Osnovna škola Sveti Sava Novi Grad
Osnovna škola Zmај Јоvа Јоvаnоvić – Banja Luka
Prva osnovna škola Velika Kladuša
Srednja mješovita škola Žepče
Srednja škola Stolac
Srednja škola za tekstil, kožu i dizajn Sarajevo
Izvor: Mreža za izgradnju mira
