Priča o Sonji: Invalidnost koja to nije

Ljudskost se prepoznaje i po odnosu prema slabijima. Stepen civilizovanosti jednog društva mjeri se i po kvalitetu brige za nemoćne. Evo jednog primjera iz Blatuše.

Ja sam Sonja Vujinović. Rođena sam 1989. godine. Živim u Zenici, bez ikakvih primanja. Odbili su me za penziju i invalidninu i socijalnu pomoć, odgovara nam tiho 30 – godišnja Zeničanka iz blatuške zgrade Interšpeda, na pitanje šta bi prvo rekla o sebi.

Sonja je rođena sa invalidnošću, oduzetošću lijeve strane tijela, zbog koje nikada nije uspjela pronaći posao. Sama je nakon što je 2007. ostala bez majke, a tri godine kasnije i bez oca.

Završila sam Srednju trgovačku školu, ali danas je teško sposobnom naći posao, a pogotovo meni, koja vrlo malo može s jednom rukom, a i jedna noga mi je kraća… Malo koji privatnik bi mi ponudio posao, s pravom je uvjerena Sonja.

Sonja Vujinović, bez primanja, ali sa velikim srcima komšija

Sonjine brige ne prestaju. Smrću svog oca Zlatka, koji je svojevremeno radio kao policajac, Sonja nije uspjela ostvariti pravo ni na kakvu potporu, ali bio je to samo početak. Nekadašnji Zlatkov kolega, Nenad Bjelić, Sonji je podrška od dana njegove smrti.

Ako mogu da apelujem na MUP Zeničko – dobojskog kantona i Policijsku upravu Zenica da malo obrate pažnju, da pokušaju ovoj djevojci omogućiti iole normalan život, da joj pomognu sa papirologijom da ostvari bar stalnu novčanu pomoć, moli Nenad.

Nakon svake životne bitke, uslijedi po jedna odbijenica. Najnovija je ona Komisije za procjenu radne sposobnosti. Ova instititucija 30-godišnjoj Sonji, sa uzetom rukom i sa očitim teškoćama pri kretanju, ne priznaje pravo na invalidnost. Za Centar za socijalni rad bez tih i takvih „papira“ Sonja je radno sposobna, pa ni stalna novčana pomoć, ionako oskudna, ne dolazi u obzir.

Ipak, ima i jedna sretna okolnost – Sonja je okružena ljudima koji je vole i pomažu joj da prebrodi svakodnevne životne teškoće. Zeničanima koji žive u blatuškom Interšpedu, zajednička je solidarna aktivnost na brizi o svojoj komšinici, koja živi sama i bez primanja. Pune tri godine, redovno je posjećuju, kupuju potrepštine, čak joj plaćaju račune za struju.
– Ja svoju djecu imam i petoro unučadi i doživljavam nju kao svoju kćerku, koja nema marke. Ne može autobus platiti, obići komšinku u bolnici, kupiti sebi hljeba. U našoj Zenici ima i takvih slučajeva, ljudi, koji nemaju od čega da žive, koji su sami… koji se osjećaju potpuno zaboravljenim i odbačenim, ukazao je Sonjin prvi komšija, Hajrudin Pelesić. Ne bi, kaže, dozvolio da joj isključe struju i grijanje zbog neplaćenih računa. Jednom su dolazili i sudski izvršitelji. Ali i taj su problem riješile komšije.

U Sonjinom životu, svaki dan protiče u naizmjeničnoj dominaciji sreće i tuge. Danas se iz Sarajeva, u Nenadovoj pratnji, vratila sa odbijenicom drugostepene Komisije za procjenu radne sposobnosti na njen zahtjev za priznavanje invalidnosti.

Osjećam se bolje, jer znam da imam komšije oko sebe, pa mi je malo lakše. Ali voljela bih da mi neko pomogne da ostvarim svoje pravo, kao invalidno lice u ovoj državi, kaže Sonja.

Invalidnost je fizički ili mentalni nedostatak koji ograničava osobu u jednoj ili više životnih aktivnosti. Samo da podsjetimo. (Sanja Stević)