Možeš sam: Današnjica za današnjicu, projekat zeničkog Udruženja TANGO

Zašto nismo u stanju biti sami? Zašto dopuštamo da strah i nepovjerenje koje već organski osjećamo prema drugim ljudima stanu na put našoj vlastitoj sreći, ispunjenom društvenom životu i zadovoljstvu ostvarenja pozitivnog uticaja na život zajednice?

Nemamo namjeru u ovom članku tragati za odgovorima na ova društveno izazovna pitanja, namjera nam je skrenuti pažnju na poznati psihološki korektor: promjena perspektive pomoći će nam da stvari sagledamo objektivnije, uključujući i odgovornost koju kao članovi zajednice imamo prema sredini u kojoj živimo.

Kao prvi korak u harmonizaciji odnosa među ljudima, razbijanju predrasuda i međusobnog nepovjerenja, a zatim i razvijanju vlastitog stava i misije, magistrica za volonterske akcije, Meliha Bajramović Avdić, predlaže svakodnevnu dozu samoće, u kojoj ćemo dokučiti skrivene izvore naših psiholoških blokada i moći se ostvariti kao ličnost vrijedna poštovanja.

„Izolacija razvija depresiju, samoća uzgaja snagu uma“

Jako je puno pisaca, koji su morali pobjeći od ljudi kako bi posložili vlastite misli. Biti izolovan i biti sam nije jedno te isto, jedno razvija depresiju, a drugo uzgaja snagu uma, rekao je irski romanopisac, Laurence Sterne. Nemojte se izolovati, budite dio društva, ali kao pojedinac. Apsurdno je da ovisite o raspoloženju i volji društva. Tek će samoća omogućiti pojedincu da raste iznutra, a to je svakome potrebno, – počinje svoju priču Zeničanka, Meliha Avdić Bajramović.

Po povratku iz Engleske, 1996. godine, nakon prvih šokova ponovnog susreta sa izmijenjenom slikom voljenog grada, navikavanja na nove društvene i mentalne tokove u sredini kojoj se definitivno vraća, Meliha je počela da razmišlja o svemu onome po čemu se Zeničani i Englezi razlikuju. Primijetila je da se Zeničani, s vremenom, sve više otuđuju jedni od drugih, vrlo teško sklapaju nova prijateljstva, drže se zajedno u grupama i nepovjerljivi su prema „strancima“, za razliku od stanovnika milionskog Londona, čije su društvene veze labavije, ali i mnogo dinamičnije i srdačnije.

Tu se potpuni stranci, u slučajnom susretu na ulici, u metroima, pabovima, čekaonicama ili na drugim sličnim mjestima, siti ispričaju i odlično zabave, bez ikakve obaveze, bez negativnih misli, bez ubjeđivanja u neki svoj stav, a onda svaki ode svojim putem, da se više nikada i ne sretnu. Nama nedostaje tih neobaveznih razgovora s nepoznatim ljudima, ono kad popričamo s nekim samo zato što smo se našli na istom mjestu u istoj minuti, tebi je do razgovora, meni je do razgovora, niti ja imam nešto od tebe, ni ti od mene. Takva iskustva grade povjerenje među ljudima, dobit je duhovna, a ne materijalna.

Za razliku od Londona, Zenica bi trebalo da je „prijateljskiji“ grad, jer radi se o mnogo manjoj sredini, – primjećuje naša sagovornica, dodajući da je ono što najviše blokira takvu, neobaveznu komunikaciju na ovim prostorima, manjak samopouzdanja.

Svi mi imamo različita mišljenja, dobre i loše ideje. I bilo kakav život da izabereš, on ima svoje boli, ali i mnogo mogućnosti za sreću. Pa šta ako nešto ne razumijemo, ako nam se nečije mišljenje ne dopada, ako smo pogriješili ili ako je nečija ideja bolja od naše, nije kraj svijeta. Pozitivno to prihvatimo i idemo dalje, vjerovatno bogatiji za neko vrijedno iskustvo, neko saznanje ili neki neočekivano prijatan susret s potpunim strancem, – kaže Meliha, dodajući da joj nikada neće biti jasni raznovrsni motivi za dramatično prekidanje odnosa među ljudima, što je kod nas česta posljedica razmimoilaženja stavova.

Današnjica za današnjicu, projekat Udruženja TANGO

Prvi korak u razbijanju psiholoških blokada, koje će nam omogućiti da uvažavamo suprotna mišljenja, opustimo se u neobaveznoj konverzaciji s drugim ljudima, da istinski poštujemo ljude bez obzira na razlike, s kojima bismo onda mogli pronaći i zajedničke interese i rješenja za zajedničke probleme, bio bi taj da dopustimo sebi dozu samoće, u kojoj ćemo bez vanjskih uticaja, razmisliti o stvarima koje nas okružuju i o sebi samima.

Normalno je otići sam u kafanu, neobavezno prošetati gradom, sjesti sam na klupu. Ponekad hoćemo da šutimo, nekad da razgovaramo s ljudima, pa makar i nepoznatim, sve je to ljudski. Kad ste sami kod kuće, vi ste izolovani, a kada izađete, vi ste sami, a opet ste dio društva a i bogatiji ste za jedno iskustvo, – poručuje Meliha.

Jednom zanimljivom, jednostavnom idejom, Meliha želi doprinijeti povezivanju Zeničana, onom kvalitetnom, u kojem se mišljenje pojedinaca u grupi može razlikovati, a da to ne bude kamen spoticanja, već pogonska snaga kvalitetne zajedničke akcije. Najprije treba biti u stanju sebi priuštiti dozu samoće, koja nam, smatra naša sagovornica, svima nedostaje.

Projektom nazvanim Možeš sam ili Današnjica za današnjicu, koji grupa volotera realizuje u okviru zeničkog Udruženja TANGO (Teaching and Assessing, Testing and Assisting Non-government organisations) i uz pomoć donatora, Erste fondacije iz Beča, Meliha smatra da će „razbiti led“ među ljudima, njihove psihološke blokade.

Za tu su svrhu odštampali pet knjižica sa kratkim pričama o ljudima današnjice. Svaka od njih je predviđena za čitanje „uz kafu“. Ali ne kod kuće.

Za prigodna ‘samovanja’ na raspolaganju Zeničanima biće kratke priče: Pepeljuga po balkanski, Dok ruže cvjetaju, Ogledalo, 150 nijansi sabura i Monolog poštenjačine, autorice Melihe Avdić Bajramović, u desetak zeničkih kafića i Gradskoj biblioteci. Među dogovorenim objektima, koji će na stolovima imati i kutiju s knjižicama, u ovom trenutku su Ekran, Stara čarsija, Triumph, Street, Cabaret Club, Denaro, Tapas i Ušće.

Žrtve predrasuda i fijasko zbog manjka odgovornosti

Meliha Avdić Bajramović i sama je bila žrtva predrasuda koje se rađaju upravo iz „neslobodnog uma“ i nekritičkog odnosa prema onome što nam se servira. Bilo je to u vrijeme rađanja građanske akcije, nakon februarskih protesta u Bosni i Hercegovini.

Svojom nesvakidašnjom energijom i otvorenim kritikama svakodnevnice, Meliha je privukla pažnju, ali i protivnike.

Svako „iskakanje“ iz opštih pravila mišljenja i ponašanja nekritički se osuđuje, a takav pojedinac izložen je neugodnostima, što je još gore, često nesvjestan svog novog položaja. Kroz takvu je tihu osudu prošla i naša sagovornica. Za nju je saznala tek mnogo vremena nakon što joj je počinjena nepravda, zbog koje je izgubila drage prijatelje.

Bila sam žrtva tračeva. Tek mnogo vremena poslije, uvidjela sam da su ih mnogi prihvatili kao istinu, a da me niko ni za šta nije pitao, – priča Meliha. Govori to mnogo o zatvorenosti ljudi i njihovom priklanjanju stavovima grupe. Razlikovati se od drugih, rizično je, te stoga, nepoželjno.

Nekadašnja glasnogovornica zeničkog plenuma, četiri godine nakon građanskih protesta, svjesna je neuspjeha misije uspostavljanja sveopšteg, direktnog prava glasa u političkom sistemu Bosne i Hercegovine, u kojoj je svim srcem učestvovala sa nekolicinom svojih sugrađana.

Iznenadilo me koliko su lako ljudi odustali od dobrih ideja. Do istinskih rješenja se ne dolazi preko noći. Ni naši problemi nisu od juče, negativna situacija se razvija decenijama, a ni svaka promjena nije dobra. Za pravu promjenu potrebno je strpljenje, ali i spremnost da se prihvati vlastita odgovornost, – priča Meliha, ističući kako pojedinci u Bosni i Hercegovini nisu svjesni kolika je njihova potencijalna moć.

Niko nikad nije mjerio kakav uticaj ima pojedinac na cijelu društvenu scenu, ali je činjenica da veliki broj pojedinaca svojim djelima može imati značajan uticaj na društvo, koje se uz dobro osmišljene i usmjerene akcije pozitivno razvija. Puno dragocijenih pojedinaca čini pozitivno društvo, ali prethodno morate preuzeti odgovornost za moć koju imate, – ističe aktivistica, Meliha Bajramović Avdić, koja ima namjeru da u svom rodnom gradu stvori kutak za kontemplaciju.

Nastavak projekta koji realizuje TANGO biće promocija antiratne galerije fotografija društvenog kontrasta. (Sanja Stević)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite Vaš komentar!
Molimo da ovdje unesete Vaše ime