Piše: Said Šteta
Još jedan ponedjeljak ostat će zabilježen „Batonovim muhabetima“, jedinstvenim kulturnim događajem u gradu. KPS „Baton“ ugostio je Zeničanina, ratnog pomoćnika komandanata 3. Korpusa za moral, ambasadora u Pakistanu i Norveškoj, univerzitetskog profesora, Faika Uzunovića. Moderator ovih muhabeta bio je doajen novinarstva, ratni izvještač iz Tuzle, ali i Podrinja, čovjek velikog, plemenitog srca, moj Hercegovac, Salih Brkić. Uz najavu u ime slikara Abdulaha Hodžića uručio sam sliku novinaru Salihu Brkiću, što je zenički slikar već uveo kao običaj muhabeta.
Ispreplitanje emocija u jednoj večeri, dvojice prijatelja, ali svakako i zaslužnih Bosanaca i Hercegovaca, uistinu je bio događaj kojem je trebalo prisustvovati. Svoj ambasadorski zadatak u Pakistanu dokumentovan slikama od strane profesora Uzunovića sa jedne strane, novinar Salih Brkić je potkrijepio i dokumentarnim filmom, jer su u isto vrijeme boravili u toj dalekoj, ali prijateljskoj državi.
U svojim sjećanjima na ratni period, profesor Uzunović je iskoristio priliku da se prisjeti rahmetli Hajrudina Zimerija, najboljeg studenta iz devedesetih, kojem se pripremalo mjesto asistenta, „Zlatnog ljiljana“, koji je umjesto te pozicije otišao u borbu i dao svoj život. Zatim univerzitetskog profesora, Srete Tomaševića, prekaljenog Bosanca, pripadnika Armije R BiH na veoma značajnoj dužnosti, zatim generala Sakiba Mahmuljina, koji je za razliku od mnogih koji nose to ratno odlikovanje, odbio da mu se dodjeli „Zlatni ljiljan“, smatrajući da ima zaslužnijih boraca od njega.
Konačno, prisjetio se drugovanja sa generalom, rahmetli Mehmedom Alagićem i jednog događaja koji je neizbrisiv iz sjećanja profesora Uzunovića. Bili su u obilasku boraca Gornjeg Vakufa i domaćin, za komandanta i pomoćnike, spremi lijepu večeru u teškom vaktu gladi. General naredi da uzmu samo po komad hljeba zajedno s njim, da odu na liniju u zemunicu koja je bila blizu, zamjeniti borce tamo, a da borci dođu i pojedu tu večeru koja je za njih bila spremljena.
Naređeno urađeno!
Potom je novinar Salih Brkić govorio o knjizi „Stope u vremenu“ ili u podnaslovu „bosanska snohvatnica“ čiji je autor, otac profesora Uzunovića, rahmetli hadži-Salih Uzunović. Knjiga je autentično svjedočenje o vremenu i ljudima, nastala u kasnim osamdesetim i devedesetim godinama autorovog života. Ugledala je svjetlo dana, samo mjesec dana prije autorovog preseljenja na ljepši svijet. U svom sjećanju na Norvešku, kao ambasador prisjetio se i pomoći odvođenja prvaka u sjedećoj odbojci na svjetsko prvenstvo, na što je profesor jako ponosan. Zatim poručio, vodeći se primjerom Danske, da samo kvalitetnim obrazovanjem možemo graditi ljepšu budućnost i zemlju izvesti na zelenu granu.
Muhabeti su završeni kratkim filmom Saliha Brkića o „Rabiji iz Pakistana“ koja je u teškom zemljotresu ostala bez obje noge, ali i bez roditelja. Uz pomoć dobrih ljudi, Salih je Rabiji napravio kuću u Kašmiru i danas kaže: “Rabija je moje peto unuče“. Veliko srce plemenitog novinara koji živi svoj novinarski rad pod kredom „Perom treba dodirnuti ranu“ na ovim muhabetima dodirnulo je svako srce prisutnih posjetilaca.
Said Šteta
