Požarom u radnom prostoru kuće Esnafa i Jasmine Skopljak, prije nekoliko dana, uništen je njihov jedini izvor prihoda. Decenije iza njih značile su mukotrpno sticanje osnovnog za život. Još ne znaju kako će dalje, ali su optimistični, kažu, znaju da dobrih ljudi ima.
Dvadeset godina bez bilo kakvih prihoda, snalazio se Esnaf, koliko mu je zdravstveno stanje dozvoljavalo. Kako kaže, oko 11 godina je pribavljao osnovne mašine potrebne za popravku i tapaciranje namještaja.
„Mašine što su stradale, izgorile, gledam ovaj belaj, borim se za život. Ja sam samostalni majstor i uz svu nelojalnu konkurenciju, ipak, sam uspijevao zaraditi da preživim. Godinama sam sve mukotrpno sticao, malo uz pomoć dobrih ljudi, malo uz kredit, teško, ali sam bio uporan, živjeti se mora. Ipak sam zadovoljan“, kaže nam Esnaf.
„Bio je kompresor, hoblarice, bušilice, prateći alat, sve je to po 200 ili 300 KM i sve je to skupo“, pokazuje nam naš sagovornik.
U selu Poratje u MZ Pojske kod Zenice, gdje živi 59-godišnji Esnaf, uz spominjanje njegovog imena, nanizat će se samo riječi hvale. Pošten, vrijedan, skroman, u dugogodišnjoj borbi za osnovno u životu, a uvijek sa dobrodošlicom u svoj dom, u što smo se i sami danas uvjerili, zahvalan je kroz sve godine za pomoć dobrih ljudi.
„Kuću je većinom otac napravio, bilo je još donacija dobrih ljudi, radnika i majstora koji nisu naplaćivali radove, a i danas je tako jer kuća nije još dovršena, ali se živi u njoj, dobro je“, skroman je Esnaf.
Ulaskom u kuću vidjesmo osmijeh, a dočekaše nas riječi dobrodošlice i Esnafove supruge Jasmine. Skromno, čisto, uredno i topla atmosfera, od srca ponuda da se popije kafa, počasti.
„Sve ovo što vidite dali su mi dobri ljudi“, reče nam Esnaf, “osim sećije koju sam ja napravio i televizora koji sam kupio na kredit”.
Na upit kako dalje Esnaf je optimističan. Kaže da treba biti dobar čovjek, dobrih ljudi, dobrog srca uvijek je bilo i bit će uvijek onih koji će prepoznati čovjeka u nevolji, a ostat će svjesni da se dobro dobrim vraća.
Iako samo nekoliko dana kako su u požaru izgubili skromnu opremu za tapaciranje namještaja koja im je bila egzistencijalni izvor, danas smo u kuću Esnafa i Jasmine dočekani sa osmijehom. Naravno, nije to uobičajeno nakon tragedije, ali jeste karakteristično kod ljudi koji vjeruju. (Z. Ramić)
