Za razliku od situacije kad pojedinac razvija samostalan životni stil, živi sam i u tome se osjeća dobro, usamljenost izaziva tugu, može imati negativne posljedice po fizičko i mentalno zdravlje, ali i izazvati strah pojedinca da nikad neće imati bliskog prijatelja/partnera.
“Svako bilo gdje može biti usamljen ili društveno izoliran. U svim dobima i regijama, usamljenost i društvena izolacija ozbiljno utječu na fizičko i mentalno zdravlje te dobrobit naših zajednica i društva. Stope usamljenosti slične su u cijelom svijetu, neovisno o statusu zemlje i nivou prihoda“, navode za Fenu iz Svjetske zdravstvene organizacije (SZO).
Cilj Komisije za društvenu povezanost (2024.-2026.), koju je uspostavila SZO, jeste da taj problem bude priznat te da dobije status globalnog javnozdravstvenog prioriteta.
“Komisija će predložiti globalnu agendu o društvenom povezivanju, radeći s visoko rangiranim komesarima da bi inicirali rad po tom pitanju, te da bi se povećala podrška ulaganja u dokazana rješenja i mjerenje napretka. Ta inicijativa će trajati tri godine i pokušat će osmisliti globalne politike koje potiču visokorizične, izolirane osobe da se integriraju u društvo u kojem žive“, navodi se.
Komisija će utvrditi da društvena izolacija nije individualizirano pitanje, već utječe na cijele zajednice.
“Potencijalna rješenja za epidemiju usamljenosti kreću se od širokih nacionalnih politika do psiholoških intervencija za pojedince. Komisija planira objaviti iscrpan izvještaj o globalnoj usamljenosti, sredinom 2025. godine“, naglašeno je iz WHO za Fenu.
Specijalista neuropsihijatrije prof.dr.med.sc. Osman Sinanović smatra da se usamljenost povremeno javlja kod svih ljudi, a prema nekim istraživanjima 15 do 30 posto odraslih osoba je u trajnijoj/hroničnoj usamljenosti.
“Istraživanja pokazuju i da postoje negativne posljedice usamljenosti na tjelesno i psihičko funkcioniranje. Učestalija je depresija, anksioznost, nizak nivo samopoštovanja, samoubistva, a povećan je i rizik od kardiovaskularnih bolesti i razvoja demencije. COVID-19 pandemija je povećala broj usamljenih i potencirala problem usamljenosti“, kaže za Fenu Sinanović.
Naglašava da je usamljenost neugodno, ali univerzalno ljudsko iskustvo koje se javlja zbog nesklada između željenih i postojećih kvaliteta socijalnih odnosa.
Nedostatak pojedinog socijalnog odnosa ili nezadovoljstvo određenim odnosom povezano je s različitim dimenzijama usamljenosti. Tako razlikujemo socijalnu usamljenost koja se odnosi na neuključenost u socijalnu mrežu (ne idem na utakmice, kafu sa prijateljima, zabave); emocionalnu usamljenost koja se javlja prilikom odsustva bliskog odnosa sa nekim (partnerom, rođakom, kolegom…), te usamljenost koja proizlazi iz nezadovoljstva obiteljskim i romantičnim odnosima.
Pojam usamljen/usamljenost znači da je neko sam, bez društva (misli se na ljude) ili je jedini (npr. osamljena kuća, osamljeno drvo). Moguće je pak i živjeti u zajednici sa drugima, a osjećati se usamljeno.
