Obilježavanje Svjetskog dana zaštite na radu ima za cilj podizanje svijesti o značaju sigurnosti na radu, ali i usmjeravanje međunarodne pažnje, donosilaca odluka i javnosti na trendove u segmentu zaštite na radu, posebno na brojnost povreda, bolesti i smrtnih slučajeva na radnom mjestu širom svijeta.
Svjetski dan sigurnosti i zdravlja na radu utemeljila je Međunarodna organizacija rada (ILO) 28. aprila 2003. godine.
Prema podacima Međunarodne organizacije rada, u svijetu se godišnje desi više od 300 miliona povreda na radu. Preko 350 000 smrtnih slučajeva desi se usljed fatalnih nesreća na radu, a oko 2,3 miliona smrtnih slučajeva zbog fatalnih oboljenja povezanih sa radnim mjestom. Profesionalna oboljenja predstavljaju glavni uzrok smrti na radu, skoro šest puta više nego profesionalne nesreće.
Značaj adekvatne zaštite na radu za radnike je ogroman.
Za razliku od prethodnih godina, radnici u Federaciji BiH su nakon više od dvije decenije dočekali donošenje novog Zakona o zaštiti na radu, koji je zamijenio zakon iz 1990. godine, iz bivše države. Novi Zakon o zaštiti na radu u članu 50. je jasno precizirao da radnici imaju pravo na sigurne i zdrave uvjete rada, kao i da radna okolina i sredstva za rad moraju, s obzirom na prirodu posla, biti sigurni za radnike i ne smiju ugroziti njihovo zdravlje.
Međutim, u mnogo situacija smo se uvjerili da je zakon jedno, a njegova primjena nešto sasvim drugo.
Glad za profitom, kao i nedovoljna kapacitiranost inspekcijskih organa, kojima nedostaju i ljudi i materijalna sredstva, te činjenica da radnici u privatnom sektoru uglavnom nisu sindikalno organizovani, pa ne postoji neko ko će barem ukazati na probleme, glavni su razlozi trenutnog stanja u ovom segmentu, koje je daleko od zadovoljavajućeg. Prema dostupnim podacima, samo u prošloj i petprošloj godini je 34 radnika u BiH smrtno stradalo na radu, dok se broj povreda mjeri hiljadama!
Pandemija korona-virusa dodatno je zakomplikovala ionako složenu situaciju, pa su radnici u realnom sektoru bili izloženi dvostrukom riziku – samim uslovima rada i mogućnošću zaraze.
Kao i sve drugo, zaštita na radu u BiH, uz časne izuzetke kojih imamo i u našoj grani, generalno je podređena zaradi i što većoj produktivnosti, a radnici plaćaju ceh. Ulaganja u zaštitu na radu su u velikom broju slučajeva nedovoljna ili nepostojeća. Ako se i ulaže, vodi se računa o cijeni, a ne kvalitetu. Pažnja se u značajnoj mjeri pridaje formi radi stvaranja privida poštivanja zakonskih obaveza, a ne sadržaju. Radnici se često kažnjavaju zbog nenošenja šljema čak i gdje nema direktne opasnosti, dok se stvarni rizici ne suzbijaju jer to košta.
Rad se često obavlja sa drastično manjim brojem radnika od broja potrebnog za siguran rad, što je jedan od glavnih sigurnosnih izazova i posljedica tzv. funkcionalne fleksibilnosti.
Uz to, rad na određeno vrijeme, odnosno prekarni rad koji je široko rasprostranjen zahvaljujući nakaradnom Zakonu o radu, radnike drži u stanju potpune neizvjenosti i straha za budućnost, što itekako utiče na njihovo psihičko stanje i drastično povećava mogućnost činjenja greški sa mogućim teškim posledicama. Ovo se u praksi vrlo često dešava.
Vezano za provedbene akte novog Zakona o zaštiti na radu, još prošle godine smo upozorili resorno Ministarstvo rada na neka loša iskustva iz Republike Srpske, gdje je zbog nedorečenosti regulative bila raširena pojava da ovlaštene organizacije za zaštitu na radu, akt o procjeni rizika ili ispunjenosti određenih uslova iz oblasti zaštite na radu izdaju čak i bez odlaska na teren i provjere faktičkog stanja kod poslodavca. U uslovima tržišne utakmice i borbe za „klijente“, stručno, savjesno i odgovorno obavljanje poslova iz oblasti zaštite na radu često je potisnuto u drugi plan, a jedina referenca je što manja cijena. Sve to može imati nesagledive posljedice po zdravlje i sigurnost radnika, tako da se ovom problemu kroz provedbene akte Zakona o zaštiti na radu mora posvetiti posebna pažnja. Federalno ministarstvo rada je dosad donijelo sedam novih provedbenih pravilnika, ali i dalje je u primjeni dvadesetak pravilnika iz bivše države, od kojih najstariji akt, Opći pravilnik o higijensko-tehničkim zaštitnim mjerama pri radu, datira još iz 1947. godine. Kada su u pitanju novi pravilnici, Pravila o procjeni rizika nisu eksplicitno predvidjela rok u kojem je poslodavac dužan donijeti ključni interni Akt o zaštiti radu, što je propust koji ostavlja prostor za različita tumačenja. Također, jedna od nelogičnosti se nalazi i u članu 13. ovih Pravila, gdje se čak i mobing predviđa kao „štetnost“ na radu, kao da je u pitanju neka redovna ili uobičajena pojava vezana za obavljanje posla, a ne apsolutno nedopustiva i nezakonita praksa čije posljedice trpi veliki broj radnika. Ovo su propusti koji se moraju ispraviti.
U konačnici, na zaštitu na radu se od strane poslodavaca ne smije i ne može gledati kao na trošak, nego kao na investiciju. Međunarodna organizacija rada je procijenila da su ekonomske posljedice neulaganja u zaštitu i zdravlje na radu, odnosno u prevenciju profesionalnih nesreća i oboljenja, ogromne, i iznose čak do četiri posto svjetskog godišnjeg bruto društvenog proizvoda!
Na kraju, ono što želimo istaći kao poseban problem, naročito izražen nakon stupanja na snagu novog Zakona o radu, jeste zloupotreba ugovora o radu na određeno vrijeme, čime se kreira ambijent nesigurnog rada sa ogromnim rizicima za radnike, ali i za poslodavce. Ovaj problem, na koji samo sindikat stalno skreće pažnju, je u direktnoj vezi sa zaštitom i zdravljem na radu, iako se to na prvi pogled ne čini.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), svaki deseti čovjek na svijetu pati od depresije, anksioznosti ili drugih mentalnih bolesti zbog straha od gubitka ili neizvjesnosti pronalaska posla. Kada su u pitanju radnici sa atipičnim ugovorima o radu – ugovori o radu na određeno vrijeme, privremeni i povremeni poslovi, sezonski poslovi i dr., procjene govore da smanjena produktivnost ovih kategorija radnika koja je uzrokovana njihovim strahom od gubitka posla, anksioznošću, bolovanjima i sl., svjetsku ekonomiju godišnje košta 824 milijarde dolara. Također, zbog bolovanja uzrokovanih istim ili sličnim problemima godišnje se u svijetu izgubi 12 milijardi radnih dana!
U studiji Svjetske zdravstvene organizacije izračunati su i okvirni troškvi liječenja u vodećih 36 zemalja u periodu 2016 – 2030 godina, koji se odnose na usluge primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, psihološka savjetovanja i antidepresive, i oni iznose 126,66 milijardi dolara.
S druge strane, koristi od podizanja stepena sigurnosti zaposlenja daleko nadmašuju troškove, kako zbog većeg radnog elana, bolje koncentracije, tako i zbog bolje pažnje i posvećenosti poslu. Samo pet posto poboljšanja radne produktivnosti vrijedi 354,48 milijardi dolara, dok bolje zdravstveno stanje radnika prema ovoj studiji vrijedi dodatnih 274,72 milijarde dolara.
Svaki poslodavac, u svjetlu ovih činjenica, za sebe treba napraviti računicu koliko ga košta nezadovoljstvo radnika radnim uslovima, odlasci na bolovanje, rad pod tenzijom, strahom ili pritiskom, nedovoljna koncentracija, greške u radu, povrede. Računica bi sigurno pokazala da je dugoročno daleko isplativije, a u prvom redu humanije, poboljšati uslove rada i zadržati svoje radnike, nego „štediti“ i imati lošu produktivnost, slabiji kvalitet, škart, radnike na bolovanju, ili plaćati odštete zbog fatalnih nesreća, povreda na radu ili profesionalnih bolesti.
Zadovoljan i siguran radnik=dobar radnik!
SM FBIH-SINDIKAT METALACA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA
Kenan Mujkanović, predsjednik
