Našao sam da osobe sa imenom Zilha imaju težu sudbinu i život pun prepreka koje zahtijevaju veliku borbenost i istrajnost.
Pitam se, zašto se nekome teška sudbina uvuče čak u ime, pa s njim tako bolno udara o oštre stijene života na ovom dunjaluku. Moje određenje da tragam za dobrim i činim dobro, nakon nekoliko mjeseci odsustva, ponovo me odvelo na poznatu adresu gdje sam nalazio ljude ostavljene i pružao im ruku. Nekad punu a nekad onako praznu, tek u želji da ih uvjerim da nisu zaboravljeni, kako bi makar na trenutak otjerao samoću koja ih opkolila pa traje i traje.
Spremačica Ćerima, koja je ovdje zaposlena da im pomogne a njima je više od pomoći, reče mi da je Zilha na četvrtom spratu. Vrata pravo niz hodnik! Na trećem spratu srećem staricu Zadu sa bijelom jemenijom na glavi, izbjeglica od Rogatice. Veli da posti, pa ode malo prileći. Uručim joj hediju pa krenuh uz stepenice ostavljajući pogled djeteta na njenom umornom ramenu.
Vrata mi otvara čovjek srednjih godina i veli da je Zilhin sin. Rekoše mi, nije on dobro. Prepoznao sam ga jer svakodnevno obilazi cijeli kvart i kupi papiriće i ostalo smeće, pa odnosi u kantu. Tako radi već godinama. Pomislih, kako nisu dobro oni koji ga bacaju, da nekad ustvari samo na smeće liče.
Nagovaram ga da uđem kako bih vidio Zilhu. Prije bih rekao da se trebala zvati Zehra, po svojoj malehnosti, k’o mali zavežljaj kostiju sklupčana na postelji. Ali Zehra znači svijetla lica, dok je na Zilhinom licu evo trideset godina bol ostavi tamnu sjenu. Imala je petoricu sinova. Suprug umro. Jedan sin umro k’o dijete. Najstariji poginuo u ratu. Jedan koji se o njoj i bratu brinuo, trenutno je u bolnici na hemodijalizi i bori se za život. Još rekoše hoće ga bolnica otpusti. Jedan je u Tetovu, kopa šljaku što iz Željezare izvuku i tako preživljava. Zilha nepokretna u postelji. Lijevo od nje invalidska kolica a desno sin kojem također treba tuđa briga. Gledam je i osjećam gušenje. Pokrenula se lavina osjećanja, slike naviru. Majka šehida! Njima se mnogi zaklinju, guraju ih u pjesmu, na kamene ploče urezuju, kite ih ljiljanima. Malo ih se sjeti da ni jednog šehida nije donijela roda. Oni imaju majku. Baš kao Zilha, nejaka majka.
-Kako si majko? Pitam je dok teško govorim zbog zatečene slike koju vidjeh..
-Izbjeglica! Od Šipova! Odgovara isprekidano i lomi tanke prste, pa nastavlja.
-Allahu dragi mene uzmi samo neka mi sin bude dobro.
-Ali, majko, Allah najbolje zna. Probam je utješiti i sam nesiguran u pokušaju.
– Znam sine, ali ja sam majka. Boli to! Odgovara kratko i uvjerava me da riječ majka briše sve prepreke na zemlji i na nebu. Opominje te u spoznaji kao svjetionik u olujnom moru, kako baš tu u njenom krilu, na njenim rukama počinje i vjera u Svemogućeg Gospodara. Majka je najbolja ruka do dženneta, a budemo li strpljivi naći ćemo ga pod njenim stopalima. U svom razmišljanju nisam ostao dugo, jer majka Zilha svojim jaukom vrati me u stvarnost sobe u potkrovlju, i vrati pogled na trošni krevet ispod prozora gdje je ležala. Onda poče doviti za mene i onog ko je poslao zekijat, moleći Uzvišenog da nam podari svaki hair. Piskutavi glas majke Zilhe, ali toliko iskren, provuče se mojim venama i opet natjera oči da orose.
-Amin!
Jedva sam progovorio jer grč u grlu ne popušta. Prebirem misli i znam šta mi je činiti. Nastaviti ove korake pune olova, jer u svakoj ojađenoj majci posebno majci šehida ja vidim i svoju majku. Vidim sve majke Bosne kojima došlo vrijeme da im zatreba ruka sina, a nema je. A šta će mi ruke ako ih ne umijem pružiti, pitam se dok silazim niz stepenište zgrade za izbjeglice. Pade mi na um kako ovih dana mnoge sveznalice šalju nebrojeno poruka sa društvenih mreža u ovom mjesecu Božije milosti, tako hraneći sujetu i samo jače stišćući vlastitu ruku. Objašnjavaju nam kome je sevap a kome nije dati. Te sveznalice, koji uspješno savladaju zidne novine i već drže tribine, zaborave kada su zadnji put zijaretili svoju majku. Ne majku Zilhu i nebrojeno usamljenih majki koje naša Bosna, a Boga mi i Hercegovina ima. Dobro bi bilo da im ta spoznaja dotakne srce. Preko jezika se lahko riječ poklizne, još ako joj razum nije u pratnji postaje teška govorniku, ali sredini još teža. Strpljenje, kojeg se napojim u ramazanu, čuva me teških riječi, ali nikako ne ostavlja po strani, da ne progovorim, kako to sve više ličimo na istok, gdje smisao bitisanja postaje rat umjesto mira kojeg nam Uzvišeni naredio, a za sve ljepote odlazi se na truhli zapad, kako bi tamo riješili sve svoje nedaće. Kako to reče moj dragi hafiz na zadnjoj hutbi u ramazanu: “ Nije Gospodar u prvoj objavi Kur’ana rekao, ni klanjaj, ni posti, ni čini ovo ili ono, već “Uči” i to ponovio dva puta u istoj suri, pa šta to mi činimo?” Neznanje umanjuje imanje i ono materijalno a duhovno pogotovo. Stoga se vraćam majci Zilhi, i pozivam sve razumom obdarene da svako od nas pronađe neku majku Zilhu u svome komšiluku. Umjesto poruka neka se pruži ruka. Ako se nema, makar i prazna, ne vidimo li bližnje, nije daleko kazna.
Već sam pored ulaza slikao procvale lale i prve cvjetove pitomih jagoda, gdje nalazim da samo Uzvišeni u stvaranju ostavlja toliko ljepote pa često nemamo dovoljno očiju za gledanje. To duša dobru korača!
Piše: Said Šteta, književnik i novinar
