– Znaš li ti sine Mustafin, kuda ćeš? Kuda? Aaa?
Ispravila se cesta ispred, crna poput obraza bezdušnika i tvrda, nalik na šaku škrtice. Srdito ga gleda k’o maćeha. Očima u kojima ne bješe bijelog. Onako s gađenjem, poprijeko, i sa prezirom. Izmiče mu se da na nju ne stane svojom drhtavom nogom, umorenom od neizvjesnosti. Izvija se poput zmije otrovnice pred njegovim korakom. Sikće na svaku njegovu stopu.
-Hoćeš tjerati pravdu? Ti mali došlo, izmigoljio k’o blavor iz kamena hercegovačkog. Umišljen da ćeš baš svakoj zmiji dohakati. E nećeš! Probada te u prsima. Znam! Eto ti lijeva ruka se grči. Baš ona kojom si uzimao kašiku pa ti daidža zaprijetio da će je odsjeći. Onda je uze učiteljica Đurđa u svoju kao snijeg bijelu, a zatim uze i desnu, pa ih nauči pisati. Tako su obje naučile slova, pa kad se umori jedna, zapisuje ona druga. Ali sada se koči i ne sluša. Eto ti tvoje istjerivanje pravde. K’o naučeno pašče što istjeruje divljač iz šume, a lovcu uvijek malo. Tebi repina i šupalj rog. Prije ćeš istjerati šumu nego li pravdu u ovoj napaćenoj zemlji.
U susret mu je išla silueta bez lica. Pređe na drugu stranu ceste ne želeći se okrznuti. Nije ga strah te siluete, i ničega što zemljom hodi. Njegov strah odavno ne dodiruje zemlju. Naučio od oca gledajući ga godinama. Na trenutak mu se poljulja svijest, i cesta se učini kao površina jezera kada s juga puhne vjetar. Ustalasala! Izmučen nesanicom već ko zna koju noć za redom, i ono što zaspi samo je bunilo. Košmar nametnutih slika koje su ga stalno progonile. Zašto? Zadnji trun snage povuče kao kap vode iz presahla bunara. Cesta okuražena njegovom slabošću nastavi.
-Strah te! Nećeš ti priznati! Ti si osuđen na susretanja. Ona su u tvome oku kao ljetne mušice. Uskoče dok oči otvoriš, pa grizu zjenice. Suzu natjeraju. Plači! Nastavlja cesta odzvanjati u ušima. Činilo se kao da halucinira. Brzo se pribrao, otrese glavom, udahnu duboko i nastavi koračati.
– Još kada ti oči uzmu hodat ćeš k’o paćenik u zavezanoj vreći, udarajući u ono što ne želiš sresti. Biće to tumaranje koje ćeš životom zvati, a tvoja gordost, nesalomljivi principi, biće tek suhe grančice na olujnom vjetru. Donosit ćeš mi sve više olova u svojim stopalima. Znam! Ihh, šta sam se ja naslušala koraka svojeglavih gubitnika. Nisi ni prvi ni posljednji.
Kao da slavi, puna prezira, hranila se njegovom tišinom što mu se naselila na usta. Crna ptica šutilica će izgleda tu zimu prezimiti. Ili zauvijek ostati?!
–Eee sine Mustafin!
Dozivao je hodač sebe onako iznutra, da mu je njegov glas odzvanjao kao teški čekić što udara od nakovanj, između kojeg nema usijanog gvožđa. Nego tvrdo, bol na bol, dok jedno ne popusti.
–Mogao si kušati pohlepu što ti se poput zavodnice uvlačila u postelju i mamila. Ali nisi! Tjerao čula da poste i kada vrijeme za post nije bilo. I porodu si donosio sitne zalogaje. Zvečali su u praznom želudcu k’o kamenčić u limenci. Čudno, gladi niste osjećali!
Hej sine Mustafin!
Kao dugo čekana kiša što se umilno oglasi u oluku, nakon sušnih dana, čuo je svoj korak. Opet se javi cesta.
–Ti bi veliš pravdu? Fukaro jedna! Golišane! Na košćurama ti koža visi da vuku izaziva sažaljenje.
Hoće jado sav u zakrpama rumenu begovicu. Pravdu! Sjajnu kao sunce!
Ti koji nisi dorastao napuniti dukatima ni mali džep na prsluku, đe se sahat tutne. A kamoli hazne i dućane. Trista konja da ti kola vuku. Nego dereš vehte cipele. Eto ti prsti k’o nesigurna izvidnica na bojnom polju. I ti bi pravdu, je li?
Grlo mu stisnu naka mora, pa glas zapeo k’o zalogaj budimke jabuke. Hem tvrd i opor da grlo para, hem oduzima dah. Beonjače mu se ugledaše k’o mjesec u mrkloj noći iza Pliješi kada se pojavi.
–Nisi ti tako crna od tuđih stopala, već od crnih obraza. S mukom procijedi.
– Eto ti ćeš mi reći. Ti?
A od čega si ti tako blijed? Biće da je od poštenja, je li? Hahahah ahahahaha ha haha.
Eho zaraznog smijeha koji je više ličio na oglašavanje zvijeri dok plaši malu divljač pa prvo uplaši sebe, odzvanjao je do horizonta.
– Ni tvoja haljina nije iz jednog dijela. Vidi ti rupa i zakrpa. Davno ti ruho dođe usjedjelice. Sada te gaze jahači pohlepe. Samo ti ponekad rupu začepe. Kad nemaju drugo kud. Ti sretna!
I kada te krpe haramima, tebi k’o fino.
– Mudruješ! Ama, ne bole mene harami. Boli me rupa. Šejtan crni kad bi je krpio, samo da ne boli.
-Aha! Tu si!
Ti koja se prostireš nametnicima i kabadahijama. Bezdušnicima! Onima što kada ti rupu začepe oglašavaju se i padaju na leđa rikom lavova. Oni su tebi gospoda. Začepe rupu i k’o da su prokopali cestu do Mjeseca, pa eto sad, more se u papučama po mjesečevom prahu. Sve fino, nogu pod nogu, nema rupe u kojoj mokraća zastane. Oglasit će se preko glasonoša koji za tanku kost ponavljaju njihove izlizane riječi, dok ti se nova rupa ne otvori.
– Razvezao si jezik?
-Jesam!
– Zar te nije strah?
-Jest! Ja se bojim Jednog, a ti nebrojeno njih koji ti ostavljaju trag prljavog stopala.
– Uh!
– Nisam završio.
– Govori!
– Vidiš li onaj bijeli oblak. Gore će moja duša sjesti. A ti?
Ostat ćeš pod stopalima onih koji će se s tobom hvaliti u svojim govorima i mokriti u tvoje rupe. Kao što mokre na vlastite cipele kada ih snaga izda. Ti bićeš samo cesta što u nečist vodi.
Nije ni svaka cesta put!
Tiho, kao sjenka što je sunce rasteže na vrelom avgustovskom suncu, u cipelama dobrote koračao je čovjek. Korak je, čini se, najduži kada se ne čuje. Daleko ispod, kao crna zmija ostajala je cesta.
Tanka, kao linija života!
Autor: Said Šteta, književnik i novinar
