Pred sami akšam, na svome Doratu, onako u galopu, kako je samo on umio jurcati po livadama i kroz selo, projahao je Halim pored česme. Dorat prednjim kopitama stade u sred malog vira
niže česme i mlaz mutne vode zapljusnu Zarfiju dok je čučala, držeći zemljani bardak ispod tankog mlaza sa česme. Da ima taze, kada joj otac dođe iz čaršije.
– Bolan, polahko, uplaši me! Hoćeš da mi srce stane? Još me svu stopi, pomalo ljutito otrese Zarfija, pa se još više okrenu česmi, k'o biva, da ga ne gleda. Halim već odmače uz brdo, čiji vrh još bi obasjan suncem, cerekajući se toliko glasno i podvriskujući, dok mu je perčin niz leđa mlatarao. A čuperak kose iznad čela, podizao se na vjetru kao krijesta u horoza. Čuo ga je njegov otac, u avliji, ispod
kajsije, taman se abdestio za akšam namaz.
– Hmm, onaj moj mahnitov, Bog mu pamet dao… Tu je zastao otac, jer mu abdeska dova bi preča. Taman što je natočila vode, Zarfija se uspravi da će krenuti, kad iza leđa opet Halim, poteže uzde bijesna Dorata i steže ga nogama po trbusima. Bosansko konjče se u inat uzjogunilo, pa se podiže na zadnje noge, dok je prednjim mlatarao u zraku. Zarfija ustuknu uza zid pored česme, uplašena držeći bardak u ruci.– Allaha mi, nisi ti sav svoj, sada potiho i protiv sebe izgovori, dok su joj oči zastale na trenutak u Halimovim mačkastim očima i ugleda kako mu se cakle u tom slabom odsjaju predvečerja i sjeni krošnje starog oraha.
– I nisam, da znaš! Ja bi da budem samo tvoj. A, šta ti veliš? Opet se glasno nasmija, da uplaši i Dorata što se bio malo primirio.
Poput jastreba kada ugleda plijen, Halim se usmjerio na Zarfiju, i gleda je odozgo, sa visine Doratovih leđa. Bluza zakopčana do pod vrat zaustavljala je prsa, što su se dišući ubrzano podizala, da ne
izađu napolje. Sva rumen što se skupila na obzorju da najavi horu, haman da se slila na Zarfijino lice.
– Nisi ti ničiji, a svoj najmanje, i pusti me Boga ti, Zarfija prekide i šutnju i gledanje, ali je u njenoj rečenici falilo one osornosti koja bi otjerala Halima. Naprotiv, onaj pogled što je poput jezička plamena izvirao iz njegovih očiju i prijetio da izazove požar, još više je podgrija. Zarfija sada osjeti kako joj lice plamti i krenu da prođe pored Dorata što joj se ispriječio na putu. Halim sjaši i stade ispred
nje, sada jasno osjećajući dah sa njezinih usana, jer joj se bio primakao toliko blizu. Da je zehru više udahnula zraka, Zarfija bi ga dotakla svojim prsima.
– Možda ja i nisam svoj, ama biću tvoj, a i ti moja il’ ničija. Upamti dobro Zarfija!
Riječi, oštre, kao da su komadi stakla okačeni na svako slovo, zaparaše duboko u Zarfijinom srcu. Uzajamni pogledi uokvireni šutnjom milovali su oboje, da su izgledali kao na razglednici, što
joj je starija sestra dobila od nakog momka, dok je služio vojsku u Prilepu. U tom trenutku neispričanosti, oči izgovore toliko toga da usta i nemaju šta reći. Mrak prvog akšama spuštao se brže nego li prije i oni sve više postajahu tamne sjenke na puteljku pored česme.
Toplina daha razmjenjivala se i padala na vrat jednom od drugog, a da se nisu dotakli. Onda Halim započe blag razgovor. Tiho, skoro nečujno poput rose, padale su riječi. Zarfija je upijala svaku i sakupljala ih kao otrgnute bisere s vrata. U isti mah, osjećala je ubrzano lupanje srca umorenog jelena, koji nađe svoju srnu u bespuću traganja. Njegov govor bi poput svile što ju je ušuškavao u
postelji, tjerajući noćnu studen i pod kapke joj dovlačio san. Najednom se trže, pogleda Halimove oči što su sad iskrile kao dvije večernjače zvijezde. Njezine zvijezde.
Šta li će majka reći što se zadrža na vodi? Šta ako otac bude plaho žedan, a bit će. Još ako je koju popio? Nije ga moglo mašiti! Uh! Misli poput zvijeri što napuštaju zbijeg i kreću u noćnu lovinu opsjedale su Zarfiju, dok je u ruci ćutila hladinu zida iza leđa, pored česme. Halim je zašutio. I sam bi začuđen tim pogledom što mu izmami derte, još poodavno. Zarfija se malo trže u stranu, pa žureći izmače prema kući. Halim povuče uzde i krenu pješice. Dorat kao da je na paradi, stajao je u svaku njegovu stopu. Pred kućom ispod kajsije, čekao ga otac. Oslonjen na drveni savijeni štap, pušio je škiju. Htjede ga proći i bez riječi, još predan onom pogledu Zarfijinom.
– Eee kenjče jedan, nije lahko ni našem Doratu. Valja mu dvije mahnite glave nositi, a nekome je i jedna teret. Aaa, nije mu lahko. Jok! Bog ti pamet dao, kud bjesniš u prvi akšam? I još paruče mučiš,
‘nako, na pravdi Boga.
– Popusti me stari ako Boga znaš, osorno izgovori Halim.
Pomalo ljut što mu otac prekida tu umilnu šutnju u kojoj misli o Zarfiji vezu najljepši vez, kakvog ni jedno djevojačko ruho nije imalo. Navuče zobnicu žita Doratu na vrat, zatim uze rukohvat sijena i poče mu timariti oznojena leđa. Timario je ubrzano, od grive do sapi i nazad, a Dorat ne mrdnu.
– Lahko ću ja tebe popustiti sinko, samo da te mahnitluk popusti. Mladost ti je k'o mlado paruče, igra i poskakuje i pod teretom prducka. Samo brzo proleti, kao sunčan dan. A onda… kud? Beri pamet dok je u zeleni, jer kad prizrije onda ne valja ni hajvanu, a kamoli insanu.
Otac kucnu štapom o stablo kajsije i ode na čardak u svoju sobu. Halim nabaci pokrovac na leđa Doratu i uvede ga u štalu. Zgrabi ibrik što je još stajao ispod kajsije, pa se poče umivati i zalijevati vodom do pojasa. Potom provuče mokrim prstima kroz dugu kosu i skliznu do dna perčina, koji se sad izduži do u dnu leđa. Uđe u kuhinju gdje ga dočeka sinija i na njoj tepsija pite, a u dubokoj bakarnoj šalici hošaf.
…
Zarfija samo što prijeđe kućni prag, a mati joj pljusnu šamar na ono još uvijek rumeno lice, pa zagalami.
– ‘Đe si do ove dobi? To ti se opet primak'o onaj nesretnik, je li?
– Nije majko, Halim je samo… skoro plačljivo zausti, kad ono opet šamar. Ispred nje je stajao otac, čiji je dah nadaleko kandisao na rakiju i duhan. Iz očiju su mu sijevale varnice i ašićare obasjavale ćoškove sobe, tamo gdje nije mogla dobaciti petrolejska lampa.
– Ona nesorta, je li? Nit’ nama, nit’ srama, a ti ga begenisala, aaa?, pa opet joj zaveza šamar.
Ona s mukom spusti bardak u hamandžik iza vrata, onda se uspravi samo u pojasu. Glava joj klonula na prsa i osjeti kako dvije suze, vrele poput žeravice kliznuše niz obraze. Onako nježna, bistroga uma i kad je trebalo dosjetljiva, stajala je sada nepomična, gušeći uzdah u njedrima i braneći mu da ne dodirne glasnice.
– Ako još jednom čujem da si s njim stala, bićeš sunca željna, zamahnu da udari opet, ali očeva ruka ostade visoko podrhtavajući kao mač nad glavom kažnjenika. Njezin, puno mlađi brat objema rukama je držao očevu ruku. Potraja još koji trenutak ta uhvaćenost u zraku. Potom otac priđe do sećije pod prozorom i sjede. Zarfija uze bardak, natoči maštrafu vode i pruži je ocu. On, prijeke naravi i baška hujali nije je niti pogledao, samo zgrabi maštrafu i iskrenu je naiskap. Valja mu ugasiti vatru od rakije. Potom Zarfija ode po bardak i legenj, pa mu opra noge. Jednu po jednu, kao da ništa bilo nije. Izađe da prolije vodu iz legenja i ostade u ganjku. Noćni vjetar pomilova joj lice. Kao topli dah njezinog Halima, ili još bolje, činilo joj se Halimova ruka. Nasloni se na direk, suze vrele potekoše poput bujice, a jecaj samo ponekad podigne joj bolna prsa. Tako kaharli, ostade do u sitni sahat.
Sutradan, ispod oraha, samo koji korak iznad česme, sjedio je Halim i čekao. Sad će Zarfija doći, pa dok se voda toči u onaj bardak, da je gleda i još koju progovore. Sunce izmače s vrhova okolnih brda i tamni pokrivač nadvi se nad selo.
Zarfija ne dođe!
I blagost i strpljenje, i pažnja i obzirnost, sada izmiliše na površinu, poput zviždenjaka, nakon kiše što hodi mokrim lišćem, ‘nako.
Halim je čekao!
Sve se to krilo u njegovom imenu, kojeg mu otac nadjenu po nagovoru nakog dobrog. Otac je često prepričavao, kako mu se ukazao dobri čovjek u zelenom, kada je još bio mlad. Prikunjao on na planinskom putu, noseći punu žaku rezanog duhana na leđima, da švercuje gore u Bosnu, kada se ukaza dobri. Rek'o mu, biva, taj dobri, da će dobiti sina, a ne bi mu žena ni zatrudnila. I kaže biće
taki i taki. Morebit je u neku i pogriješio, ali da se rodi, to je pogodio.
Helem, prolazili su mjeseci i snijeg zatrpa selo da se nije moglo nikud. Halim s mukom isprti do štale, baci sijena svom Doratu i napoji ga, pa ga miluje po vratu dugo, dugo. Kao da pričaju. Vehnuo je i nije se više čuo da podvrisne. Malo snijeg okopni, a on se uputi nekud pješice i ne bi ga nekoliko dana. Jedno jutro mahaluša, kojoj nije moglo promaći ni kada kokoš snese jaje u tuđem kokošinjcu, pronosila je glas od kuće do kuće, kako je Halim noć prije doveo mladu, odnekud iz planine. Kažu jedra i rumena, a mišice kao u Đerzeleza.
– Nema se više čemu nadati Zarfija, prkosno je ponavljala mahaluša. Za koji dan bi i svadba. Uz žitnicu trkali se momci, što dođoše sa svih strana i jagmili ko će ugrabiti košulju, peškir, rubac. Ili samo ovnovske rogove, ko bi stigao zadnji. Tri dana je drmalo kolo ispod kajsije. Razigralo i staro i mlado. Halim je sa verande samo gledao. A pogled mu se otimao, da pobjegne nekud, poput Dorata kada bi ga zajahao onako bez uzdi na gola leđa. Utihnu veselje, utihnu i Halim. Koračao je za svojom sjenkom mimo volje. Dorata je prodao Ciganima još o jurjevu na vašar. Odgajao je i podizao djecu što mu hanuma izrodi ne primajući ih u krilo.
Prođoše godine, nestajući u nepovrat jedna za drugom. Kao svici s kraja ljeta, što samo gasnu i ostave mrak. Udavao je i ženio djecu, a na ustima mu zamro vrisak. Lice kao da se skamenilo.
Nit’ govora, nit’ osmijeha!
…
Zarfija nije od kuće micala. Lice joj naglo izblijedi k'o iznošena haljinka, a onda potamni i tako osta. Da ne izađe iz hatura majci i ocu, ostade neudata. Odgajala je tuđu djecu i radila kućne poslove,
šuteći. Ne bi više zapjevala, ni kada je mela brezovom metlom po avliji, sakupljajući lišće što vjetar nanese. A nekad je lijepo znala zapjevati. Otac i majka davno napustiše ovaj svijet i svi se raziđoše. Samo na verandi uz direk stare i oronule kuće, još ponekad se ugleda Zarfija kako puši škiju i tjera oblake dima. Gleda nekud daleko. Lice iscrtano gustim borama, kao knjiga redovima slova u
kojima se ispisaše dva života. Šuti! Ako i progovori, iz nje dopre tuđi glas. Ašićare muški. Ni smrt neće da svrati u njezinu avliju.
A Zarfija čeka!
Nestrpljivo, kao nekad pored česme, u prvi akšam.
Autor: Said Šteta, književnik i novinar
