Kolekcionarstvo je, vjerovatno, među najzastupljenijijm hobijima ljudi širom svijeta. Strast prema sakupljanju i čuvanju, te razmjeni raznih predmeta i stvari, manje ili veće vrijednosti, ne bira ni uzrast, ni obrazovanje, ni pol ili porijeklo, a ni nacionalnost kolekcionara.
Tako smo se oduševili, ali ne mnogo i iznenadili kada smo upoznali 88-godišnjeg Muju Kovačevića iz Šerića. On je ona vrsta kolekcionara koji nerado mijenja ili prodaje svoje primjerke, dakako da ne izlaže na izložbama kolekcionara koje su održavane prethodnih godina u našem gradu, jer ga zdravlje ne služi za tu vrstu podviga, a imao bi itkekako šta pokazati.
Mujo zapravo želi da svoju kolekciju sredi i postavi je kao muzej. Pohvalio nam se pred njegovom kućom, u glavnoj šerićkoj ulici Armije BiH kako ima muzej i pozvao nas da ga pogledamo.
„Gdje vam je dido muzej?“, pitamo ga znatiželjno dok žurimo na drugi zadatak.
„Doli ćeri u magazi, hajd ti niz avliju, cuko je miran ne brini, slobodno projdi, eto i mene ne mogu bez štaka, imam oni šećer“, obradova se našoj znatiželji ovaj vremešni, nasmijani Šerićanin.
Pojašnjava usput da ne ulazimo u prvu magazu, tu je valjda ostava za zimnicu, već u drugu, na vratašca koja jedva primjetismo među gomilom sirovih tek nacijepanih bukovih drva.
Na „prvu“ nam se učini da je riječ o radionici, što zapravo taj dio magaze sigurno i jest, ali u drugom dijelu, doduše ne baš sređenom ugledasmo raznih predmeta i alata među kojima su mnogi koje nikad prije ne vidjesmo.
„Imam ćeri od stare britve za brijanje, halata za poljoprivredu, do predmeta od bronze i šindre za krov. Ima kola i kamenje za vodenicu, i sve potrebne alate za obradu drveta. Imam sve i za presti vunu: vreteno, navojčica, čunak, mosur, stan, prela.“
Našu pažnju privuče dobro očuvan i veoma star primjerak šivaće mašine „Singlerice“ s ručno oslikanim veoma lijepim dezenom.
„E nju sam nabavio uz rat i skupo je platio. Ove žage za drvo i jaram za volove, plug i zubaču za oranje čuvam od djetinjstva. Znaš imao sam tetka – on nije imao djece a puno je volio skupljati stvari. Tako sam uz njega naučio da i ja skupljam i čuvam. Ovdi ima predmeta od mog tetka starih 200 godina, ali ti me uslikaj kraj mog Tite (velika zidna fotografija Josipa Broza Tita)“, priča nam dido Mujo i otkriva da je othranio četvero djece, da sa suprugom živi od penzije koju je zaradio kao trgovac, da se u mladosti bavio i pokrivanjem krovova šindrom, te da mu je dvoje djece nezaposleno.
„Želja mi je ćeri da nabavim kakve dobre stalaže i dok sam živ i još mogu sredim ovaj svoj muzej. Da sve lijepo poredam i ostavim za mlade generacije da vide. Kad bi mi političar koji htio pomoć u tim stalažama mnogo bi mi značilo“, uz osmijeh napominje i zahvaljuje što smo svratili u magazu pozivajući nas u kuću na kafu.
Krenusmo dalje za poslom s nekom vedrinom i energijom koju odašilje ovaj 88-godišnjak, koji već skoro osam decenija baštini stare i zaboravaljene predmete upotrebne vrijednosti koji svjedoče o tradiciji i životu naroda šeričkog kraja. (Alma Huskić)
