Zapisivati, znači biti svjedokom vremena. Biti bilježnik ljudske istrajnosti kakva se samo rijetkima da uzidati u biografiju.
Moje kazivanje o doktorici Almi Mekić-Abazović počinjem sa strahom malog bilježnika, čiji je durbin posmatranja nedovoljan, da sagleda veličinu duše. Moram se dobro podesiti na horizontu malog hodača ispod zvijezda, kako bi što iskrenije vidio čovjeka. Jer doktorica Alma u mome okularu prvo se zabilježila kao čovjek. Da je drugačije ne bih pisao. Alma, na latinskom znači plodna, mila, hraniteljica, na turskom znači jabuka, evo na bosanskom znači čovjek. Čovjek a opet žena, u spojivom poimanju karaktera i Božijeg određenja dolaskom na ovaj svijet, zatim istrajnosti na putu znanja, hodeći trnjem od zlobe onih koji se ne upisaše u ljude.
Alma Mekić-Abazović rođena je u Zenici, gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje, nakon čega upisuje studij na Medicinskom fakultetu u Sarajevu i završava upješno 1993.godine.
-Da nisam ljekar, bila bih pjesnik, reći će Alma u jednoj davnoj priči o sebi, ali i zarezati duboko u moju podsvijest pjesnika po vokaciji, čiji je spisateljski život obilježen stihovima. Jer samo pjesnici mogu nositi tu nevidljivu nit, jaču od čeličnog užeta da priveže brod života u najljepšu dunjalučku luku. Samo pjesnici mogu privući bijeli oblak kao postelju, dohvatiti zvijezdu kada se svjetlost u očima gubi, i spustiti je na lice čovjeka, sa samo jednom željom, da taj čovjek bude sretan. Zato je Alma Mekić-Abazović, u mojim očima prvo poprimila obrise čovjeka.
Lahko je to muškarcu, koji se istakne mišićima, nabranim obrvama i glasom koji sasijeca. Ali kada čovjek progovori iz žene, tog nježnog tkiva što poput latice ruže krvari na svaki dodir, ama na ružan pogled, onda to više nije priča radi priče. Nego potreba da se zapisuje kao obrazac, kako to žena može biti čovjek, i više od čovjeka.
Subspecijalizaciju iz medicinske onkologije završava na Medicinskom fakultetu u Beogradu. Na medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli završava doktoralni studij, nakon kojeg biva promovisana u zvanje profesora na Zdravstvenom fakultetu Univerziteta u Zenici.
-Kada bih ponovo birala, izabrala bih isto. Biti žena ljekar je teško, jako teško i u isto vrijeme, jako lijepo. Prvo ste majka i supruga, a onda ljekar. Nastavlja Alma u istom tonu kao kada govori o svojoj želji da postane pjesnik, potvrđujući sliku koja mi se u glavi ocrtava jasno poput ćilima. Sliku žene koja je to sve! Ta svaka šara ljudskosti gdje bi bez jedne samo, taj ćilim bio siromašniji i umanjio bogatu šarolikost. Zato Alma i kroz svoju praksu svakodnevno pružajući pomoć sve brojnijim onkološkim pacijentima, zatim na predavanjima svojim studentima, stalnoj edukaciji, i konačno na svakom koraku njenog susretanja, trudi se biti čovjek potreban ljudima. Da ih ohrabri, da im pokaže kako je moguće što se čini nemogućim, kako je ostvarivo i ono što se čini neostvarivim. Alma ispisuje stranice svog uspješnog rada kao stihove najljepše pjesme.
Tako 2013.godine pacijenti je proglasiše za najboljeg onkologa države. Alma je najbolja! Govorila su usta iskrenih, kojima se očaj nastanio u duši kao nedragi podstanar, a doktorica ga tjerala svojom pažnjom i umijećem stručnjaka.
Nezaustavljiva u svom ubjeđenju da čovjek uči dok je živ, 2015. godine na poziv renomirane farmaceutske kuće, prof. dr. sci. med. prim. Alma Mekić-Abazović , subspecijalista onkolog, pohađa masterklas na klinici Gustave Roussy u Parizu, kod profesora Bernarda Escudiera. Boraveći na ovoj klinici koja se bavi isključivo malignim bolestima bubrega, prostate i genskom terapijom, spoznala je svu opravdanost svojih želja za dodatnim usavršavanjem. Sam poziv za učešće na ovako prestižnom masterklasu, uslijedio je zbog iskustva doktorice Alme, subspecijaliste onkologa sa onkološkim pacijentima sa karcinomom bubrega na biološkoj terapiji.
–I dalje je ogroman broj pacijenata koji su na listi čekanja. Samo se nadamo da ćemo primjenom novih, modernijih terapija, kao iskorak u dostupnosti većem broju naših pacijenata, smanjiti i dužinu listi kao i vrijeme čekanja. Ovdje se doktorica zaustavi poput Sizifa izguravši veliki kamen lječničke empatije na sami vrh, a da rezultat nije zadovoljio njenu želju, da broj pacijenata na odjelu kojim rukovodi konačno bude u opadanju.
U sjećanje mi se vrati razgovor o doktorici od prije par godina, sa mojim dragim prijateljem, legendom novinarstva, koji je sedamdesetih godina znao šta Tito večera, kada mi je pričao kako je doktorica Alma imala nevjerovatno težak put do uspjeha.
Nailazila je na svakovrsne kušnje, ali je ipak, zahvaljujući najviše sebi, svojoj upornosti i podršci divne porodice, dobrotom isplela krila uspjeha i stigla do Sunca.
Zašto?
Njena upornost, da poput mrava uvijek nosi teret po nekoliko puta teži od nje same, i stepen obrazovanja koje danas posjeduje, učinili su da 2018.godine za svoj rad dobije javno priznjanje “Nagrada Zenice”. Samo nepuna dva mjeseca prije, nego Odjel za onkologiju i radioterapiju, Kantonalne bolnice Zenica, čija je Načelnica doktorica Alma, slavi deset godina od osnivanja. Sjedeći iza leđa Ambasadora Vigemarka, u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, na dan dodjele priznanja, u zraku sam mogao osjetiti prisustvo onih što troše život da se u nečisti oslikaju ljudima. Pa bi joj sad i krila zalijepili kao Ikarusu, bezbeli do prvog sunca. No ustrajnost i spremnost da se ne obazire na one koji ne umiju biti ljudi, odnekud mi se javi, kao stihovi doktorice Alme koje nikada nije napisala:“Ne nudite mi krila dok nebom sumornim letim, kad sam u živom blatu bila, pustite da vas se sjetim.”
Još se izmičem na pristojnu udaljenost, kako niti u pomisli ne bih ličio na opjevane. Jer gledati čovjeka u tom krhkom biću žene, gledati majku, suprugu, vrsnu doktoricu i sugrađanku koja te počasti osmijehom kao dnevnom terapijom, meni je sa distance nekako ljekovitije i iskrenije. Zato ću iskreno i završiti riječima uvažene doktorice Alme koja kaže: “Tajna uspjeha je ljubav i samo ljubav. Ljubav prema ljudima i poslu koji volite.” Ali je umijeće biti čovjek, dodajem, biti žena, majka, supruga, doktorica, ispunjeno sa nebrojeno neprospavanih noći i odricanja, kojima samo rijetki ne pokleknu. Učiti i voljeti u isti mah, doktorici Almi je zanimanje, a ne teret!
Piše:Said Šteta, književnik i novinar
