Dok se vozimo uzanim putem do Žepe, ja i dr. sci. Amir Ismić predsjednik “Batona” sa Halidom i Safetom koji nas vozi, u glavi listam “Moj put u Foču” Adila Zulfikarpašića i vraćam priču koju mi je doktor Smajil Durmišević, moj dragi prijatelj i pjesnik, pričao uz čaj.
Istražujući stradanja u Žepi, tačnije u selima što se nanizala kao biseri oko pitome doline, od njegovog rodnog Vratara pa lijevo iznad izvore Žepe i cijela strana dolje do ušća u Drinu preko Slapa i do sela Laze na izlazu prema Han Pijesku. Ispričao mi je kako pored Žepe ima Krečana, kamenolom iz kojeg se vadio kamen za kreč, u kojem je ostalo nebrojeno Bošnjaka ubijenih u drugom svjetskom ratu. Ali kako su četnici postali partizani o tome se nije smjelo govoriti. Nego kada bi prolazili djecu ne bi dali ni da gledaju u kamenolom. Isto se ponovilo u ovom zadnjem i dao Bog da bude zadnji rat. To je mog prijatelja Smajila natjeralo da traga za istinom i da zapisuje.
Amir mi na mobitelu pokazuje zadnju poruku koju je dobio od Smajila samo dva dana prije njegovog preseljenja na ahiret. “Kud gazije Beru cvijeće, tuda Čemer nići neće… Ova ide u novu zbirku ako Bog da”. Da nije odustao ni u najtežim trenucima govori upravo ova poruka. Amir mi ispriča kako je u jednom razgovoru kada ga posjetio upitao Smajila ima li želja, da se nešto po njemu sutra zove, ulica, zgrada, bilo što. Samo je neprestano odmahivao glavom i rekao: “Ostavljam ti u amanet da mi uklešeš ime ispod mojih stihova na spomeniku šehidima mezarja u Žepi. Ništa više!”
Ulazimo u punu džamiju u Žepi da klanjamo podne. Jedan starac blijedog ali neobično čistog lica, na kojem i bore samo skliznu i ne mogu ostati, pomjera se da stanu moji Batonci, hadžija Fadan bez obje noge na protezama, Amir bez ruke i oka, Halid bez noge i ja. Taj domaćinski odnos i radost koju nam starac podari ostade mi kao ruža što se zakači na rever pa na svaki pokret miriše.
Spustili smo Smajila u rodnu grudu, uputili dovu i slikali se pored šehidske česme i njegovih stihova na velikom nišanu, a onda ja krenem da osluhnem šljive i orahe što su ove godine rodili iako zarastaju u korov. Poželim da sam Sulejman da razumijem govor ptica, jer ovdje u Žepi, riječ je nijema na usnama čovjeka. Nema tih usta koja će ispričati veličinu zla. Odlazim do izvora Žepe, uz Bismilu, uzimam gutljaj dva onako rukom, zahvaljujući Gospodaru na toj blagodati, pa osluškujem šta mi voda zbori. Prođe me drhat zbog onog što sam čuo o ljudima, ali i onima koji to ne umiju biti. A voda šapće požurujući da mi sve ispriča, zna da i ja neću tu dugo ostati, onako umorna da istinu nosi dolje u Drinu na čijem dnu spavaju kosti Bošnjaka. U glavi mi odjekuje plač djece, jauci majki nemoćnih da ih zaštite, i bolni uzdasi očeva koje odvode na klanje. Žepa nije obična voda, ona je majka što se zavukla među stijenje dok zlo ne prođe, i tako čeka. Čeka djecu, čeka ubijenog čovjeka. Čeka da se istina ukleše u kamen dublje od bola što se urezao među ova brda i svaku dušu koja voljom Boga preživi stradanje. Čeka i deset sati snimljenog materijala za film, kojeg su Amir i Bilal snimili sa Smajilom za produkciju Arduba, bez ijedne marke nadoknade. Samo da se istina sačuva!
Penjemo se cestom uz brdo, jer nas poziva gazija Juso Ćesko bez noge da mu svratimo u selo Laze na krompirušu i kahvu i sok od zove što je njegova čestita hanuma spremila. Kad tamo u selu skrivenom iza jelove šume, kao djevojka što joj je do obraza stalo pa ljepotu pokaže samo mrvu, onako ćehrom. U avliji kod Juse sjedi starac koji nam napravi mjesta u džamiji. Upoznajemo se konačno ili sad tek vidim ono dijete što mi ga voda spomenu kako plače. Jest! Salih Čolić, sin Zulfe, bogatog vlasnika dućana i majke Have, sa dvije starije sestre Almasom i Zulkom, kao jetimi spašeni su od ruke četnika. Babu mu četnici ubili dolje u Prači 1942.godine, a majku u njenom rodnom selu Vratar. Njih troje partizani prebacili do Sarajeva, pa vozom u Vitez, a njega u selo Kruščica. Sjeća se da je bilo ljeto, jer je u Sarajevu sa kora od lubenice skidao malo srede da utoli glad. Kada bi punoljetan tetka ga pronađe da se vrati na babovinu. Ostale dvije porušene kuće i puno zemlje. U zadnjem ratu ponovo četnici i ponovo klanje i ubijanje. Gospodar je htio da Salih opet ostane živ. Da svjedoči o zlu koje se ponavlja. Baš kao stihovi Smajilovi uklesani u kamenu, ispod kojih neko nije htio uklesati Smajilovo ime. Tragača za istinom koji je svoj cijeli život sakupljao istinu, od jame Čavkarica u Plani kod Bileće, pa sve do Žepe. Dok su neki brojali dukate, Smajil je spoznao da se istina mora urezati duboko, baš kao Žepa što se urezala među ova brda. Da čuva i opominje djecu koja će doći!
Odlučan, pored Amira kome rahmetli Smajil ostavi ovaj amanet, dozivam sve čestite ljude Žepe. Dozivam i Muderisa, za kojeg u mom Konjicu ustaju kada mu ime spomenu, jer je i on iz Žepe. Dozivam istinu koju Smajil ostavi u kamenu na bijelom nišanu, kako se zlo nikad i nikom ne bi ponovilo. Dozivam svijest, jer nam se ponekad otme, da čovjeka niti imenom ne dozivamo. Dozivam i čekam sa Amirom da ugledamo vasijet, tu oporuku koju od našeg doktora Smajila sada zajedno nosimo. Dozivam ljude da se ljudima zovu!
Smajilovo ime u kamenu, biće slovo istine što živi,
da svi oni koji je prešute pred Bogom će jednom biti krivi.
Said Šteta, književnik i novinar
