Nalazimo se u mjesecu Ramazanu koji osim duhovne dimenzije, potiče i onu socijalnu, da se sjetimo onih u stanju potrebe.
Iako je, u modernom vremenu u kojem živimo teško povjerovati, u našoj zemlji još postoje domaćinstva koja nemaju struju. Kako je živjeti u ovom mubarek mjesecu bez struje i u lošim životnim uslovima priča nam pedesetpetogodišnja Enisa Jašarević iz sela Biškovići kod Zenice, koja već duže ne živi nego kako kaže preživljava. Narušenog zdravlja i bez ikakvih primanja, živi dan za danom.
„Sve što imam ostvarila sam sa svojih 10 prstiju. Iako nemam nikakva primanja, bavim se poljoprivredom. Berem šumske plodove pa ih prodam i kupim ono što mi je potrebno. Što se tiče hrane i toga imam, nisam gladna. Drva obezbijedim tako što komšiji poklonim nabrane šumske plodove, a on mi zauzvrat pomogne skupiti ogrijev da imam za zimu“ priča nana Enisa.
Živi u jednom dijelu kuće koji je njen muž naslijedio od svojih roditelja, a kako kaže, ima kćerku koja je nakon dužeg vremena, ponovo posjećuje. Posebno je zahvalna i komšinici Lejli koja je svakodnevno obilazi, iako joj ne želi biti dodatna briga.
„Komšinica Enisa bori se za svoj život te ne traži da je neko sažalijeva. Kupatilo u kući je u jako lošem stanju, a za ostalo se sama snalazi i ne traži da joj neko drugi obezbijedi hranu. Također, ako joj je neko od komšija nešto dao, ona gleda da vrati. Za našu komšinicu bi se trebali svi potruditi da joj se bar struja priključi“, apeluje komšinica Lejla Jašarević.
Enisa se nada da će joj u periodu činjenja dobrih djela pomoći humani ljudi, kao i da će uskoro dočekati bolje i veselije dane.(Irdina N.)
