Piše: Tončo Ivešić
Dolazak omalenog čovjeka sa harmonikom preko ramena, zaustavio je igru pred školom. Znatiželjno potrčasmo svi prema pruzi, da izbliza vidimo čiku, koji svira igranke u Domu kulture, ima neku lokalnu popularnost i koji je, kako se priča, bio čak i ‘na radionu’!
– Eno Menzeta, sviraća…de, zovnite ga djeco, da nam koje kolo odsvira! – povika komšinica Ramka s prozora.
Gledamo ga, dok laganim korakom – šliper po šliper – ide između šina. To njegovo neobično ime ili možda samo nadimak, budi zadivljenost u nama, jer, pred očima imamo – muzičku zvijezdu!
Zalizana crna frizura, nešto kao čačkalica u uglu usana, Klerk Gebl-brčići, bijela šifonska košulja, naoštro zapeglane pantalone i crno-bijele, kožne šimi cipele. Malo naheren nalijevo, jer mu o desnom ramenu, onako bez kofera, visi crvenkasto-crna ‘Hohnerica’.
– Hej, svirać, haj’ nam zasviraj nešto! – povika Ćino, najhrabriji među nama.
– Nemam vremena, djeco! Moram na svadbu u Memčiće, podaleko je, valja meni doklapat do tamo pa svirat do iza ponoći! Drugi put ću doći, maksuz za vas!
………
Prije mraka, po uobičajenom zadatku, dođoh u djedovo dvorište po vodu. Ono je nešto dalje, niz prugu, ali i malo bliže Memčićima, gdje uz narodno veselje, Kemo ženi svoju Fatimu.
Okrećem čekrk na starom bunaru, a čujem kako vjetar, odnekud odozgo, donosi zvuk harmonike. Zamišljam Menzeta, kako u svom kicoškom izdanju, negdje pod grožđem, svira, cupka šimikom, a ispod oka mjerka neku slobodnu, znojnu i upaljenu seosku štracu.
Ubrah i zagrizoh jabuku Kanjišku, pa, pretvoren u uho, sjedoh na klupu pored bunara.
I onda, čovjek zasvira nešto, što dotad nikad čuo nisam! Nešto, zbog čega ću se istog trenutka zaljubiti u harmoniku, a tek nekoliko godina kasnije, učeći sviranje gitare, ‘otkriti’, da je ‘Petite fleur’ (Mali cvijet) od Sidneya Becheta.
……..
Godinu dana kasnije, povodom nekog praznika, pred Domom kulture – igra kolo! Veliko, narodno kolo! Unutra, držeći se za ruke i smijehom na licima, igraju: Adem, Lucija, Redžo, Anto, Ramka, Dragica, Zineta, Ferid, Ivica, Branko, Hatidža, Ivanka, Behija, Matija, Kemo, Fatima, Katarina…a u sredini, stoji on, Menzet…cupka šimikom i svira! Sad mi je nekako veći i još markantniji! A, kada je, nešto kasnije, zasvirao ‘Mali cvijet’ i kad je Drago zaplesao sa Zinetom, topio sam se od miline! Veliko veselje u maloj čaršiji, trajalo je cijeli dan i kao djelić bajke, ostalo u dječjem sjećanju.
Danas, nakon više od pola vijeka…svaki put kad dođem na vikendicu, bacim pogled prema Memčićima i svaki put ‘čujem’ Menzetov ‘Mali cvijet’. Da nisam živi svjedok, teško bih nekome povjerovao, da je ta kompozicija, tamo u onim brdima, ikad odsvirana.
A, jeste! Makar samo jedan jedini put. Preko bijelog svijeta, došla čovjeku u srce i pod prste – pa harmonikom i dušom poklonjena nama.
